Tiše od kišne duge...

Pisem ti ljubavi moja za dane u kojima me nece biti i dane iza njih, dane s putnim nizbrdicama koje su sakrili pokoseni zitni brijegovi i noci iza njih, noci s dugim nesanicama, koje su rasanili napušteni stari mlinovi i njihovi milni jezerski stanovi u proslosti prasini i paucini…

I njihove najmlade vilinske kceri s dugim raspustenim mislima-kosama i tijelima vodenih setacica dragosti s tihim nepomicnim jutrima nagosti ljepšim od bijele pogubljene mladosti i kamenim portalima mahovina s hrapavom korom stoljetnosti...

Pišem ti najdraza moja o voljenju tebe i voljenju po slikarskoj masti za sve nase dane razdvojenosti, za sve izlozbe ceznje od ponoci do ponoci...

Ispijam prvu jutarnju kahvu...Na stolu knjiga procitana do pola....

Put u pisceve svemire duse, njegove maste i nutrine...

Jagodicama doticem, malo sivkastosrebrno dugme.

Nesto se pomaklo u uglu muzicke kutije. Sad ce tonovi vjesto pretoceni u miline.. Kamencici radosti od misli posakrivase se u tvoje zavezljaje.

Pustam da me muzika prozme. Nekako volim zapoceti dan uz stare balade. Vrijeme jos ne tece. Treba mi nesto cime cu razbiti ledenu pokoricu kojom me okovao sanjivi svijet ceznje. Dohvatih nesto tanko sto treperi od hrapave povrsine. Upaljac...Palim cigaru... Plamicak prepun vrele zemljane boje dohvatio je nešto među prstima. Dubok udah opojnog dima...Zavijugalo je meskoljenje maste poput dimnih oblika...

Nježno toplo otpijanje, miris kahve... Prsti se ne zele odvojiti od malehnog finzdana... Uzimam gutljaj opojne tekucine. Kao da nesto u njoj zeli okusiti mene.

U poluotvorenom ormaru s mislima mirisu tvoje ruke.

Kao da sam snivao lebdeci, sakriven u tvoje njezne haljine.

Vrata do tvojih odaja uvijek bi se nekako otvarala o ponocima i svaki put bi se nalazila na drugom mjestu....

Ponekad u slici na zidu, kucistu starinskog sahata, tavanskom prozorcicu ili kutiji za pisma. Nikad nisam odgonetnuo magiju tvojih dolazaka kroz mjesecevu zavjesu. Kako bi se samo sakupila u savrseni snop iz svih onih srebrnih krhotina. I lijepo je osjetiti kad se tada zavuces u moje tople grudi, tise nego kisna duga u smaragdne vodopade. Znam.

Ti si moj cudesni svijet, moje voljenje, bitisanje, dani i noci, svi moji svijetovi...

Prenuh se. Zenski glas na radiju brzo išcitava podsjetnike mjesta i vremena. Pustam ga da to odnese negdje dalje. Ne zelim znati zasto je pao vojni helikopter, zasto je neko negdje doputavo, ni kolike ce danas biti temperature. Ne sada. Ionako koristim nevidljivi daleki lijek od tuge.

Ne ulazim u autobuse koji voze u dnevnopoliticke besmislene rasprave. Iritiraju me isprazne guzve i retorika koja nikada nista ne mijenja, sem da sluzi kao ventil masama...Ici cu pjesice sokacima tisine, kao i svaki dan do Tebe. Kad se zamorim, sjest cu na oblake i prepoloviti svoje nebeske polovice modrine.
Neki dragi daleki ljudi danas ce mi ostaviti dobru rijec. Uzvratit cu im. Od djetinjstva sam volio dopisivanje. To zna donijeti tako lijepo iscekivanje, prekrasna poznanstva, bogatstva divnih dusa...Uklonit cu sve nemire koje mi u nanosima stvarnosti ovaj dan donosi... Poslije cu malo sjesti na lijepe neravne kamene skute i s Tobom promatrati bijele jedrilice.

Ondje te smijem uhvatiti za ruke, nasmijati se necem neobicnom sto bi stavila u svoje poetske skice i slusati kako oblaci oponasaju valove.

Bice to prekrasan dasak srece. Kad se sjenska stada aksamska sa ispase vrate, bit cu vec tako lijepo za snove spremljen...Jer s tobom se osjecam poput ljudskog meleka tvojom ljubavlju izignut iznad iznad vlastite obicnosti...

Nemoj da te cudi ovo poredenje...

Jer mila moja s tobom istinski spoznah da svega nekoliko puta u zivotu mi mozemo biti poput ljudskog meleka... Svega nekoliko puta i to sasvim slucajno. Jer tesko da sami ikada mozemo odabrati trenutak ili Bice nad kojim cemo bdjeti. Tesko da ikada mozemo biti svjesni velicanstvenog zivotnog ringispila kad se izdizemo ponad vlastite obicnosti dajuci sebe kao svjetlost, stit, skloniste, sigurnost luc, utociste, dajuci sve svoje... Znam da nije to vrijedno ni onih najiskrenijih pohvala od tople zahvalnosti osobe cijem smo srcu pomogli da brze, jasnije, sretnije zakuca. Nije to ucinjeno zbog gladi osobne oholosti, ili zavarano egom zarad vlastite sujete i ljepse slike o samom sebi... Put savrsenstva, dobra i ljubavi zahvati nas ponekad toliko jako da niti ne treba nigdje putovati, a opet nekada nas toliko nacmu korozije trajanja svakodnevnice da sami sebi izgledamo ocajno nagrizeno i posustala sjaja. Padovi i usponi, radosti i zuge, suze i osmijesi, uspjesi i neuspjesi, nadanja i snovi, cvjetanja i uvehnuca nasa su izvjesnost vjecitih krugova. Treptaji i blokade. A od svega ponajmanje mozemo biti pomoc sebi, osim u ustrajnosti i tvrdoglavosti koja nas najbrze od svega udaljava od sanjanih proplanaka srece. Jeste.

Mi zaista mozemo pomaknuti ogromno zastalo kamenje cije kotrljanje niz živote strmine ima neponovljive najjace zvukove cuda.

Mi mozemo biti presudna jedinka motiva da se pokrenu nezamislive i nedogodive stvari. Ali, jedino tamo gdje postoji neiskaziva zelja srca.

Tamo gdje postoji cista, iskrena želja duse...Jedino tamo gdje se stvarnost unaprijed odigrala uz drhtavu svijecu srca u bezbrojnim nocima osame.

Biti na jedan trenutak u zivotu ljudski melek ima taman toliko zasluga koliko i krik ptice u planinama, koja je pokrenula lavinu.
Jer sreca i nije nista drugo nego radost nagorjelih prstiju od obilja, pjesma mirisnih trava susenih na posebnim mjestima tijela, zastoj svih zrvanja u koje moramo stavljati komade svojih dana. Sreca je nizbrdica niz koju mozemo potrcati u suludo hrabar let. Odsustvo pucketanja velikih ledenih ploca i svih cvrstih temelja na njima sagradenim.

Postoje dvije vrste neopisivih plima osjecaja koje se odvijaju bez naseg znanja i koje nas u potpunosti podižu, mijenjaju i oblikuju...

Same sluajnosti izgledaju mi kao da imaju dva mosna prilaza i nesto jedinstveno u samoj sredini. Mi se mozemo osvrtati i gledati daleko naprijed. Ne znam kako i koliko ocima milovati nebo i nadnositi se nad nesagledivost tog azurnog beskraja. Nikada ih necemo posve shvatiti, te nase svete slucajnosti u kojima se podudarilo bas sve. I da li ih nazvali slucajnostima, sudbinom, onim sto nam je upisano, vjersik ili svjetovnim imenima, one se dese...Nasa viđenja stvarnosti, nase želje, snoviđenja, htijenja u svojoj su zestini na tren jaca od slike svijeta cijoj se matrici podaje.

Jaca od omci, cvorova, prepreka blokada i pletiva koja nam staza kojom neumitno hodimo ka nekom novom pocetku donosi...

Poletnija od svih kugli neprilika privezanih nejednako oko noznih zglobova. Slabija od svih cigli u zidovima o koje udara misao...

A ipak carobna.

Ali Ljubav je svakako najljepsa i upravo cudesna, onog trenutka kada istinski u srcu spoznamo da se dogada upravo nama, da volimo cijelim sobom i tada sve nase živi, dise, postoji i opstoji za voljeno bice...

Tada razumijemo otkucaje u godovima drveta, slojeve vremena u dubini stijena, žuborenja podzemnih voda koje ponekad idu za nasim setnjama, a pocesto nasi koraci nesvjesno tragaju za njihovim smjerovima.

Polozaj djeteta u kolijevci, kretnju cvijeta za suncem, razumijemo sve one prejake misli i postupke predavanja dragih razdvojenih, poimamo silinei ljepote vodopada nad zelenim zarnicama srebra u dubini, polozac i oblik zvijezdanih mapa, sve dragosti i miline pripadanja, ljepotu unutarnje cutnje prvih pogleda i znacenja, podanistvo tajanstvenim nevidljivim svijetova, razumijemo bljeskove iz najdaljih buradi svemira.

I razumijemo precutne neizgovorene znakove na drugima i u sebi...

Jer sama Ljubav je nesagledivo neiscrpno mnostvo znakova, stanja, osjecanja... Spoj nestvarno lijepe topline, najljepšeg unutarnjeg svjetla koje bljesti na licu i ocima i bezbroj plamena koji jace ili slabije plamte u nama, divotna podrhtavanja, pucketanja i podizanja..

Ljubav je praiskonska, bezvremenska, ucinjena od same Duse Svijeta, najljepsi dar i najveca Milost dana nam da kroz nju postajemo snazniji, bolji, plemenitiji, topliji...da kroz nju dodirujemo sve granice nevidljivih svijetova, da kroz nju i njom oblikujemo sebe i druge na putu, da srcem i dusom, cistom natopljenom Ljubavlju na kraju životnog puta, na zavrsetku boravka kao gosta u ovoj zemljinoj basci...vratimo se Onom ko je stvorio Ljubav i iz Ljubavi stvorio svijetove i nas, da se umirene i zadovoljne duse, ispunjene ljubavlju vratimo Stvoritelju...

Hvala ti Boze na daru zivota, na Milosti kojom si nam darovao srce i dusu da kroz Ljubav Tebi tezimo i voljenjem se Tebi priblizujemo, Hvala Ti na tuzi i radosti, suzi i osmijehuna svakom stanju koje me pohodi, snu i osjecaju, na svakom danu u kojem se probudim..

Jutro ce me odvesti na Put i pisem ti radosti moja za dane u kojima mi niko osim tvoje sjene u mirisnoj spavacici u gluho doba cudesne blagosti nece moci doci...Hvala Ti mila moja sto u tvojoj Ljubavi ja osjetih da mogu ciniti cuda, da mogu biti tvoj ljudski melek, Hvala Ti Ljubavi za jos jedan dan voljena, bliskosti i miline...