Kao voda duše...

Želio bi ti nešto napisati, ushićen upitah je prije nego je posljednji put pogledom ispratih želeći joj kazivati o sebi i koliko mi znaći, darovati, ostaviti svoj miris i vječni pećat svoje ljubavi prema njoj, za kratko kao tren i dugo kao vječnost vrijeme koje provedesno zajedno, do nekada kada nam se duđše u jednom drugom svijetu zauvijek spoje. Nasmiješila se, uzela mi ruke i spojila sa svojima, koje i sada dok pišem osjećam kako me nježno miluju, znajući da će kada jednom očima bude milovala ove rijeći, zastati, zažmiriti, osluhnuti i svaka rijec će joj šaputati najnježniju pjesmu ljubavi milujući joj srce i dušu. Veceras ću duže pisati, jer ona plovi u mojim morima, svaku rijec pisem njoj, za sjecanje na vilu, na zenu koja je iskonska tvorevina ljubavi, sennzualnu prelijepu i carobnu, zenu cija je ljubav, toplina i blagost, otopila sve svjetovne hridi, odanoscu i bolnoj dugoj vjernosti sagorila, rastopila, rasprsila i preobrazila sve ovozemaljske i ljudske prepreke, na zenu koja me je svojom ljubavlju zauvijek zasula najvisim ushicenjem zivota, koja je potekla i dosla iz vjecnog i vratila se natrag u vjecno, zenu koja je voljela i cekala, kada nijedna druga nije, zenu u cijem sam zanosu ljubavi postao najuzviseniji i najslobodniji covjek zeni koja mi je pokazala da ne postoji vrijeme i da u razbuktalom duhu ljubavi postadosmo jedno i sve.

Stajala je na kapiji vjecnosti, pruzila mi ruke i uvela me.

Nisam poznavao put.., ali sam poznavao cilj. I uvijek sam trazio vjecno cisti svijet ljubavi, otvorenost u svim stanjima bez kompromisa i mijesanja uvrijezene svakodnevnice s niskoscu svijet u kojem mi srce i duh uvijek ostaje cisto.I poodavno sam kormilo svog srca okrenuo prema beskonacnom, uzvisenom, nedokucivom zalu ljubavi. I znao sam da osjetiti, dosegnuti, primiti i naposljetku zivjeti ljubav ne mogu ostvariti letimicnim predavanjem djelica srca i duha. I cesto sam sa svojom ljubavi kucao na vrata neprijateljskog svijeta i na njegovim pragovima krvario i padao kao razbijena rusevina. i ko zna koliko puta iskusio nemoc duha protiv celicne stvarnosti.. nakon kojih mi je samoca bila moj suncani dvorac zaspala u zimi i ukocena kao led, a osjecaji otupljeli od bola, pravili zeljezno nebo.
I skupljao komadice srca, vadio trnje i krhotine boli iz svake svoje emocije koje mi prepreke svjetovne darivase. I pridizao se i nastavljao, I nisam poznavao nijednu pravu ljubav koja u sebi nije sadrzavala poniznost i tugu, koja nije trazila junastvo bez brutalnosti, koja nije trazila bezotporno, potpuno predavanje svake misli, osjecaja, suze i znoja, svake zelje i sna, svake pohranjene tajne i slabosti, premocnoj potrebi da zauvijek istinski volis i budes voljen.

Sve dok nisam upoznao zenu, vilu, huriju...

U ljubavi sam razaznavao bozanski dah, jedinu harmoniju u kojoj onoliko koliko traje blazenih trenutaka popusta i nestaje vjecna rascjepljenost zivota u ceznji za prvobitnim iskonom i sveprisutna napetost zivljenja sa pohranjenim sjecanjem i zalom za nekadasnjom vjecnom ljubavi. I znao sam da Ljubav nije samo neki ukras na duhovnom tijelu covjecanastva, niti udooljavanje željama tijela, vec najdublja i najvisa svrsovitost, koja sve odrzava i oblikuje. I posvetti zivot ljubavi u svim oblicima i formama za mene je bila jedina vrijedna i dostojna zrtva, svoga boravka kao gosta na ovoj nasoj kratkoj usputnoj stanici. I nekada je bila uzvracena krace ili duze, nekada je bila odbacena, neshvacena, kad-kad sam ja poimao da ljubav i koju nosim uzalud dajem i predajem u pogresno srce, kao kada djetetu das skupocjenu igracku kojoj ono ne zna vrijednost, nekad opet shvatao da neko srce ne cijeni i ne zasluzuje moju spremnost za bezrezervnim davanjem cijeloga sebe i sam odlazio. krvavog srca, ranjenih osjecaja. Cesto sam mjesto svjetla dobijao tamu, ali i u najtezim tenucima dolazila mi je zora svjetla ljubavi smilovavsi se patnji koja me je pohodila. I slutio sam da ljubav kao besmrtna pojava, presnazna, nepojmljiva u svojoj velicini i oblicima nece me zauvijek pohoditi dok je ne budem zelio u svim stanjima koja mi bude donosila i svim tragovima koje mi bude ostavljala na srcu, dusi i tijelu, sve dok je ne budem volio svakim svojim dijelom, postupkom, namjerom, tek zacetom misli, osjecajem, zeljom., snom, svakim i najmanjim komadicem sebe i onoga od cega sam sazdan, jer ruza tek onda postaje zaista ruzom kad je pogled zeli promatrti i upiti u sebe, a vecernje rumenilo postaje tek onda divno kada se odrazava u zjenici moga oka. I zivot mi je postao stepeniste i isao sam cistom dusom u susret ljubavnim olujama, ponekad orkanimai hladnim burama, a ponekad proljetnim uimilnim blagim lahorima. I sve se vise uvjeravao i poimao da zeljeti istinsku ljubav je izazov upucen sudbini, koji trazi poboznost i smionost, jer ako zelis voditi razgovor sa ljubalju ne smijes se bojati i povlaciti pred njenim munjama i kusnji na koju te ona stavlja, jer i ona na taj nacin razgovora sa tobom, mjerka i ispituje da li si joj dostojan sagovornik, da li si je dostojan nositi, koliko si uistinu jak, spreman i odlucan u svim stanjima, kako bi ti otvorila svoja bezbrojna zakljucana vrata ljepote ushita i uzitaka. I uzima ti i razdvaja i smije se tvojoj nemoci, ali i dalje te posmatra, mjeri tvoju snagu i spremnost odmjerava svaki tvoj osjecaj i zaviri u svaku tajnu i otkrije svaku tvoju slabost.. I u tim traganjima i razgovorima cesto sam dozivljavao i umor osjecaja muklu melankoliju, rastrojenost izmedu ljubavi koju imah i onogsto istinski zeljeh. Ljubav o kojoj budan sanjah bila je moje odusevljenje i moja nevidljiva krila koja su me u cestim trenucima cemera i boli, gorcine, sjete, razarajuce ceznje vodila i uzdizala u jedan visi svijet. Ljubav za kojom sam traga bila je kao otvorena oranica koja u sebe sise sunce i kisu i sve elemente donjeg i gornjeg, pojavnog i nevidljivog svijeta, a ja i svo moje duševno sjeme, svi zivotni sokovi isrce koje je temeljito njena snazna ruka preorala, cekao uz nju spreman da proklijem kraj njenog plodnog polja..

Dok ne ugledah njene oči, i zauvijek se utopih u moru njene ljubavi...

I nakon mnogih ushita i padova u jednom trenutku sva moja predavanja i bezuvjetna vezivanja koje mi je ljubav donosila, postala su lakokrila, uznesena, melodicna i svakodnevno svjeza kao jutarnja rosa... U njima su se moji snoviozivljavali i sve ono sto u srcu sanjah i zeljeh pojavljivalo se ustvarnosti, tajanstveno oslobodeno, poprimalo je najljepse oblike njeznosti i blagosti, neopisivog uzitka i davale i stvarale nevidljive duse ljubavi koje postase, ostase i dalje bitisu bez obzira kako je zivot spajao i razdvajao u vjecnoj plimi i oseci zadrzavao i oduzimao voljena srca kojima sam se predavao uvijek iznova snazno i strastveno kao da je prvi i posljednji put. Ljubavi koje sam dozivljavao bila su vatrena kola do zvijezda i djelici tajne snage stvaranja.

Sve dok se nije pojavila hurija lebdeci u zraku iznad vode...

U njima sam plamsao i spaljivao sva ona sjecanja na trenutke sjete, razocarenja, zala i neumitne boli, djetinje ceznje za nevidljivom domovinom radosti i zadovoljstva i tuge paloga andela za svojim nebom ljubavi. Znala je ljubav i zestoko da me kazni kada sam bivao dovoljno drzak da pomislim kako ja posjedujem necije srce, kako sve sto dobijam imam i dozivljavam lijepo je moja zasluga a ne njena I pustala bi me da joj se priblizim.. da mi dusa raspjevano pjevusi i bruji u svom zadovoljstvu, a onda bi me oslijepila i smrskala mi svaki osjecaj i san i vracala i bacala u jos tamniji dubljii bunar bola. I od njenih iskušenja postajao sam senzibilniji, osjecajniji i prenadrazeniji i ono sto bi druge jedva i okrznulo, mene je ranjavalo do krvi. I sve sam vise radosno placao svoj ceh gorcini i boli za sve cesce posjete, darove i zivot u ljubavi. I sve sam se vise uvjeravao i spoznavao da u ljubavi razaznajem i mirisem samo ono sto cvijeta ( iskreno osjeca), a ne razazanajem ono sto misli i da postajem samo i jedino velik kada volim cijelim sobom.

Veceras blazeno lebdim oblacima ushita i srece uznesen do kapija Ljubavi na kojima me cekase hurija iz nezemaljskog nevidljivog svijeta sa ispruzenim rukama, koju mi ljubav nekada davno plimom donese i osekom zivota odnese ispunjen nedjeljivim zanosom slatkoce njehin usana i mosusnog miomirisnog daha, ljupkoscu svakog njenog pokreta, natopljen i preplavljen njenom melodijom njeznosti i dodira njenih toplih i svilenih ruku, dugih poljubaca od kojih je sve u nama titralo od vatre koja je buktaka u nama i uzdizala nas snagom zajednicke ljubavi u vjecni let u nebo. Cvjetali smo i lebdjeli udivljenih srca u zanosnoj snazi njeznosti i zagrljaja koji nas je na krilima strasti odveo u jedan visi svijet.

Stajala je na kapiji Ljubavi, osmjehnula se, pružila mi ruku i uvela me u vjecnost…

Ne pitajte me da li je bila, da li je ostala, da li je otisla i vratila se u svoj nezemljski svijet iscezla kao san, nije ni vazno, jer je opet vecernji suton svojim dahom udahnula u ogledalo moje duse i sapnula mi da onome koji u ljubavi umije sve zrtvovati sve ce se prevoriti u ljepotu bez pocetka i kraja. I veceras zbog nje pisem, jer njena besmrtna ljubav i njeznost koju mi svojim smaragdnim ocima, vlaznim mirisnim dahom, dodirom kose i tijela podari, ljubav koja je cista i bijela, lelujava kao oblak koji pliv, vjetar koji huji, bistra kao voda prozracna, u kojoj se zare sve dugine boje, dala mi je osjecaj neceg andeoskog, dah odusevljenja i zanosa, trajnost uzvisenog stanja, sudbinskog velicanstvnog nebeskog ritma ljubavi. I hrabre rijeci" “volim te mili, tebi pripadam, bila sam i ostacu tvoja za sva vremena i za sve svjetove” koje mi iz srca prosaputase dok se posljednjim poljupcem oprastase prije nego se dzennetska vrata na kojima stajase zatvorise, bile su kao voda duse koja izvire iz najdubljih planina i svojim kristalnim kapljicama natopise svaki dio mene.