Sjena žene...

Proslost...

Zakoracimo li od nje zaista ikada ili se ona kao jezgra naseg drhtavog dusinog stabla samo zaogrne novim korama? Odlucih ovdje na trenutak ozivjeti djelice trajanja u odsjajima pera. Nije to spomenar pripadanja ni tuzni odar zagubljenih voljenja, niti kopanje po ranama. Zeljeh ozivjeti i perom od zaborava oteti najsjajnije trenutke ove cudne Riznicnice Dusa.

Postoje sjecanja koja vrijedi zapisati i na taj nacin otrgnuti ih od puta u zemlju zaborava. Neke mirise nestanka i zaborava koji ne dopire s kisama. Sjene loze odsanjanih i neodsanjanih snova nad stepenicima pod kojom kamen ceznje sluti kaplje. Zapisati drske daljine na obzorima da nas ne uhvate vrtoglavice i sva ispisana i nenapisna pisamca za drage ljude i kamen da ga ne odnese vjetar nesjecanja. Prisjecanja nekih doba kad se korak cinio kao lasa samoce. Najljepse snove misticne i bajkovite. Nesavrsene racune i dileme koliko je do prve Ljubavi koja nije kriva. Nacine vlastitog prikrivanja boli i djetinja durenja zbog ljubavnih porezotina s povrsine. Greske u pamcenju i prisjecanju necega sto je ostajalo daleko...sve dalje...Sve dublje. Sve plamnije u tackastoj izmaglici zvijezda...

Vjetar burnog zenskog imena, svu noc je otimao dusu borovima. Cudno je kako se nesto u drvecu podaje i povija nevidljivoj sili, pa se opet uspravlja, uzdize i nastavlja svoj biljni prkos trajanja. Na trenutke se cinilo kao da se upinje Ona prodrijeti do srzi njihovih tajnih sokova, upiti im svu snagu zivota, pa otici utazena. Nikad nisam razumio zene i vjetrove, ni onog sebe sto opcinjen stoji pred njima. Potrazih preostatke proslosti. Postoje snivanja o kojima nemamo nikakvih jasnih znakova osim maglenog prisjecanja. Uz sav napor, pronadoh samo pamcenje kretanja i nekog nastojanja da stignem negdje, gdje sam morao biti po cijenu zivota. A gdje i zasto, pred kim i kako, pod koju cijenu, ja ne znam nikako. Spavao sam sa sjecanjima, bosonog prelazio godine. Pustao se niz siroke spore rijeke s ogromnim hrastovim trupcima i jezdio skriven među poludivljim konjima što su se uklanjali tamnomodrom plastu nevremena. Stizao sam i nestizao, bivao i nebivao, svjestan a nesvjestan dubine sna.

Ne znam kako mi je nadosao taj osjecaj, da moram napokon uciniti nesto sa sobom. Nesto sto bi nas pomaklo iz podvodnih lezsšta za potopljene brodove i maljave grudi carskih topnika. Predugo sam ostavljao tijelo samo sa snovima, usoljeno u mastama kao Magellanova zaliha za predaleka mora. Pustao sam misli da lijezu ispod povrsine ogledala, lelujav, staklast kao odraz tajanstva koje nema glas. Opijao sam se cudnim nocima. Mirisao ti slast s kojom si otjelovljivala sapat davnina. Godila mi je tvoja ruka. Miris namjere u mehkocama. Plahost ti puti pod tijelom znojnim od iscekivanja. Predosjecao sam da ce to nesto od moje krvi uciniti divotan tango drhtanja. Drhtao sam dok me ne bi od tebe razdvajao rani sabah. Lijepile su se za nepce uma njezne, pateticne vlati prica pisanih prstima ispod jastucnica. Drijemao sam. Sisao komadic preostalih jedara kao djetesce komadic majcina skuta. Svoju sam snagu potapao u jezerca s odbacenim sječivima i zaptivao kodovima. Uvijek sam se nekako stidio imati prejaku strast. Kome su trebale moje komlikovanosti, moje videnje dozivljavanje i zivljenje ljubavi? Prenuh se, kao na sazvuk vlastita imena. Poznajem li taj glas?

Ubrzah hod. Sreca pa se srcem moze prevaliti sedam provincija u jedan mah. Nisam gledao gdje padam. Sokak nasumice odabran, s malo neravnim kamenim plohama i trokutastim odsjajima sunca. Trazim sanducic u koji ću odloziti nenaslovljena pisma. Predugo nosim taj zavezljaj. Kraj nekog rastvorenog prozora sjena se zene trenutak predugo zadrzala.Stresoh se. To ne moze biti tvoja majka, jer ovo nije tvoj seher. U pocecima sam ti samo poklanjao rijeke, gore i nebeske putnike. U jednoj prici cak i sunce. Znam. Uvijek pretjerujem kad se zanesem. Zavjesa se pomakla. Nikad necu saznati je li to bila ona. Ipak, zelim zaobici ovo mjesto. Osvrcem se tek iza izloga zapustene radnjice sa satovima. Neupadljivost. U nas se uvijek smatralo vrlinom dobro skrivati osjecaj. Zivjeti osmijeh bez smijeha, ne pokazati bol, suzu, slabost, ceznju... Opazih pukotinu u staklu. Uzanu liniju vremena. Mora da su je progrizli duhovi trajanja kad stade zadnji okrugli savrseni strojar otkucaja. Guram unutra jedno, po jedno pismo. Sreca pa nikog nema. Postajem nervozan pred znatizeljnim ocima. Ono najsire, zelenkasto, povilo se po rubovima. Porezah mu sadrzaj. Zaboljelo me mozda malo. Zelena krv na jeziku je cinila slanost, kao i ona crvena s kojom ti pisah ime na zidu iznad kreveta. Poslije su prebijelili to mjesto, ali ono bi svako malo izbijalo. Mislili su da sam bolestan i da ce mi možda goditi planina. Ljubav je u nas bolest, a zaljubljenike sazaljevaju. Otidoh nekako umiren. Bez onih pisama mogao sam zapoceti nesto obicno, drago i normalno nalik drugima. Majka bi voljela da se vratim u nase aleje da cuje moje korake nasim sokakom. Dio mene je snivao Irsku i lijepe pasnjake nad hridima uz ocean. Možda Tibet. Ciganka je dotaknula na dlanu moj usud. Ti si sutjela. Uvijek to ciniš kad znas nesto sto mi ne smijes reci. Meni se jos od djetinjstva ne smije sve reci. To je moja tajna. Ja nekako unistim u sebi sve sto je vrijedno za pomna cuvanja. Volio sam vjerovati da je posrijedi obicna kletva i da cu jednom imati mirna voljenja...Domahnula si mi mislima. Nesto me toplo proslo od toga pa i ne pitam otkud si se tako naglo stvorila. Ionako si u svemu mom. Koracam dalje naoko odlucno, iako nikad necu saznati kuda trebam ici. Nekako to uvijek odlucim u posljednji trenutak, ponekad i kad je vec prekasno ciniti nesto s odlukama. Spustam se u dio grada sa zeljeznim kolima, prosjacima na klupama i ljudima s cudnim velikim torbama. Ja jedini ne nosim nista. Nemam uza se ni dokumenta. U dzepu kaputa trebalo je preostati nesto presavijenog novca s mirisom tvog ormara Hoce li biti dovoljno za kartu do aleja koje sapucu tvoje ime. Ondje zelim odnijeti ovaj dan i donositi mu vodu dlanovima dok bude nestajao veliki sjaj. Tebe nema. Izgubih te u svim onim sokacima grada koji je vise pristajao nasim djetinjstvima. Davno jednom, profesor filozofije, tumacio mi je da se to divno pomirenje zove stoicizam. Eto, barem dostigoh jedan drevni ideal.U zapustenom izlogu s prasinom na brojevima, zataknuta u tisinu staklenih krhotina, probodena kazaljkama ostadose nasa nedovrsena pisma. Ono zelenkasto, palo je u prorez između onemocalih nabora svile i pozutjele slike s grbom prvih vlasnika. Tisina. Razvezase se u meni konoplje s trupcima od kojih nacinih putnu splav. Mirisu svijece aksama. Ulazim na svoj posljednji voz. Nesvjesno sjedam na stranu svjetala rasutih kroz zgrcene prste lipovih krosanji. Neko vrijeme jos se pomicala zavjesa kraj koje si stajala, drzeci usne objema rukama da mi ne kriknes ime kad sam prolazio ispod tvog prozora.

Ono ipak nije bila tvoja majka...