I samo ti prosaputah S a v r s e n a...

Nadođe trenutak cudan i tajanstven kao ovaj poput jablanove šutnje kada rijeci same naiđu i bez pitanja nas uzmu, pa nas kao mašte djetinje posjednu na konje vilovite i pronesu zapanjene kraj rijeka sred ravnice sve dok u daljini ne postanemo duge... Puno je svjetala tog jutra zablistalo u raskošima treperavih ulica i kao na dlanu pružio se seher, vijekovima od najljepsih dusa tkan, s dahovima tabija i malih starinskih trgovina s izlozima uspomena i sjenama prolaznika, putnika, carobnih, mirisnih sokaka...I ovo ti saputanje kao pecat nacinjen rukom na tvojoj jastucnici danas u tvom danu darujem...


U noci cekanja...
Veceras ne cujem vrijeme i ne mirišu na mojim prstima više zelene korice nedostajanja i u njima davno stavljena stare razglednice iz doba kad su duše vjerovale da se ostvari sve što se srcem na dlanu napiše i da se u životu dobije sve što se daleko pošalje i da se pogubi jedino maštino meko znamenje ko sitne znojne kapljice sa široke kožne torbe...

Ako se ove noci i djetinjeg nestrpljivog iscekivanja osvrnem u ovo sutonsko putno nedeljno prmicanje, u kom se suše bijele košulje njeznosti, stare slike i sve naši sokaci gdje su nam ruke na koži podizale male dodirne hramove blizine, mogao bih vidjeti kako u lice liježu sjene suncane i kako su ruke zapadne i nježne jagodice tame izvorske u tvojoj duši jezero ljubavi nacinile luku njeznosti stvorile i sve su ceznje veceras boljeti prestale poput suze šaptom presahleAko se osvrnem nocas u noci cekanja mogao bih vilo moja lijepa cuti more kakvog ga silnog u njedrima nikad nije bilo i kako vjetar komeša nešto u skutu tvoje modre haljine...Jer znam da dok ove rijeci ispisujem ti putujes u spavacici tišine i jutrom cu ti mi rastvoriti mirisne usne, raznijecu sve strahove, razodjenuce sve sjene i dacu ti sve svoje dahove...


U danu u kome je Ljubav darivala niske nježnosti...
Jutros kišni cuvari necujno obilaze tvoje ruke, ti malehni vodeni stražari što na dlanove duše donose nježno sledovanje duge, pa se zaigraju i u hitnji zaborave da niceg na svijetu nema ljepšeg od tvoje plavetne kose. Evo me gdje uvijek radostan pristižem u danu u kojem se cudesne nižu niske nježnosti, kao da se Ljubav zaželjela mirisati na cvjetne ogrlice, kao da se nježna prediva mašte, pustiše u naše prste, pa pucketaju tišine, pa srca drhte i šapucu da je nadošlo naše voljenje proljeca. Dođoh ti u ovo mirisno jutro, još bosonog i pun cudnih mirisa postelje, kao da ruke mi i sada tvoje ljupke pregibe ljepote doticu. Sakrio sam ruke iza leđa da ne moraš žmiriti dok pogađaš šta sam ti danas donio i evo me stojim pred tobom nježniji od labuda u cekaonici strepnje da li ce ti se dopasti...To je nešto s breze što se otkida i lebdi i za najnježnijeg povjetarca, nešto što se odaslalo sa samih visina na moj dlan kao prethodnica junskih žubornih nebeskih sjajeva, nešto što raste u sjeni mirisnih lipa, pa uzme sunca samo pod rijetkim uglovima, kad se krošnjata raskoš namiriše svjetala, nešto što raste jedino u njedrima u narocitom i neobicnom ljudskom danu, nešto nalik željama za nježnim sutonima, kad zlatna se lađa propne k zapadnim strminamaa u nama rijeka sjecanja poteče divna...Mila moja sanjalice, polazim u dan u kojem cu skriti ljudima izvor moje radosti i nosit cu tvoju posteljinu jutra svuda, jer u subotnjoj noci jedan mladic ce razmaknut zastore duše i u nježnim komešanjima kad se snovita tkanja zaljuljaju u njedrima i prelijevaju u dugama, otplovicemo ondje gdje stanuju pjesme naših pjesama i naše neispisane mašte, mašte naših maštanja, gdje plahi drhtaji jutra kao rumeni poljupci sunca kosom sklanjaju sa usana morska svitanja i alge s jastucnica, u najljepša naša sjeverna praskozorja pripadanja s poljupcima s propupalim pupoljcima i stdljivim privijanjima naših duša...


Vrijeme vise nije bilo ondje...
Gledam te usnulu i pomisljam kako su samo njezna komesanja kad se snovita tkanja zaljuljaju u njedrima i prelijevaju u dugama, ovdje gdje stanuju sve nasi snovi, pjesme, prica, pisma, na se nenapisane maste i maste nasih mastanja, ovdje gdje plahi drhtaji jutra kao poljupci sunca kosom sklanjaju sa usana morska svitanja i alge s jastucnica i daleka tako željena praskozorja pripadanja...Kako ti je lijepo lice sto usnu s propupalim poljupcima i pripijanjem nasih dusa...

Nešto me prenulo. Carobni suncevi alarmi u razmaknutoj zavjesi odjeknuše na vjetru. Možda nije vjetar. Još si ovdje, volio sam i vjerovao u nas... Dio mene je mislio da ces se iskrasti da je sve lijepo snoviđenje, da cu otvoriti oci i ceznja ce mi se osmjehnuti kao mnoga jutra... Osjecam da je među nas leglo Dijete Ljubavi. Lijepo je. Punašno. Savršeno. cujem ti disanje dok ga nježno dodiruješ. Pomicanje kose. Vidjeh ti grudi na zidu i sjenu koja se nadnosi. Zatvorih oci. Tako te bolje osjetim i puštam da se dublje razliješ u mene. Nikad nisam pomislio da cu to zvati razlijevanje. Iza svake tvoje kretnje ono se blago prene, kao da u snu cuje tvoje misli. Kao da oko nas niceg drugog i nije. Zrake u dopiranju uciniše sa sjenama onaj neponovljiv trenutak polutame.
Obnaženo tijelo naprosto ti je gorjelo od neke fine artisticke ljepote. Zamirisaše tvoje u ponoc pogubljene bijele tkanine, a tek je praskozorje, ni san ni buđenje. Upitah se, kako bi bilo unazad proživjeti, trenutak, po trenutak svo ono prožimanje, sve mirisne dahove i mastovite njeznosti. Pred ocima mi zaigraše pecine pradavnih. Cudnovat osjecaj. Nešto je tajanstveno iz nas ušlo u crteže. Kao da se moralo vratiti prije jutra. Jesam li uspio reci da te volim prije no što me poniješe tvoji valovi, jesam li te prije predivna sna uspio usnama još jednom taknuti...

Nocas si me bila povela gdje snivaju tutnjave. Prošla si mnome kao kasna željeznica stoljetni most iznad nagluhe kanjonske rijeke. Probudila u gipkim pokretima kaskade siline. Savijali su se u svojoj srži napregnuti lukovi cvrstine. Padale su u tu uzavrelu nocnu rijeku metalne mahovine žudnje, kao tanke ljuske kad se tjelesnost uzdiže u dimove duše. Kotrljaše se u nama gromke energije, olujne opruge iz daljina mašte. Pod nama se culo plamno podrhtavanjei gladno primicanje, kao da su se sjene pretvorile u ogromne spojene okove koje ništa na svijetu više raskinuti nece. Vodila si me u svoje krugove, onim polaganim pokretima miline, sve dublje i dublje. Grudi su nam gutale jeke sabijene praznine, kao da su kovaci tijela i duše iznova uzeli one nevidljive cekice, pa otkivali tetivne drhtaje i zglobne zakovice. Tekla je u nama krv svete ljubavne vrste.

Ne sjecam se kada smo klonuli. Vrijeme više nije bilo ondje. Stavila si mi na usnu prst mjesecine, ovlažen tek maloprije, ili se nad njim satima cijedilo milje. Visoko gore, kroz obrise lipove krošnje gledao nas je Mjesec. Nasmijala si se. Nisam se mogao pomaknuti, a ti si ga mislima odnijela, to nagriženo srebrno izvorište, još više pod borove, razmrvila prstima i pustila u zjenice divokoze, u jezersko mreškanje, u riblje kretnje. Kao kad si sa zadnjim odbacenim komadima odjece prekrila vrijeme i poništila satove, raspustivši im one smiješne fluorescentne oznake među krhkosti....

Podizala si me nocas opet i opet. Budila si u meni beskrajnu glad pod skutima okreta cudesne nage plesacice, posjedala me na vihore da nebom i zemljom natapamo jastucnice. Naucila si me gospodariti svime, baš svime pod našim spajanjem. Napinjati lomne ljudske strune. Odapinjati grimizne strijele nutrine. Mlazove energije. Vrelišta bijele simfonije. Letjeti visoko u oblake i pri tom plesti prste. Voljeli smo se lahkocom lahkoce, kao da je disanje i ništa više. I iznjedrila si nase dijete Ljubavi.

Jos si ovdje...Zapucketaše široki smeđi parketi pod tvojom posteljom, jer osjetiše slutnju prvih vatri. Stresoh se, znam da danas odlazis...Kako da ucinim da ne odes, da zaustavim tok vremena, zivota...nasu dugogodišnju neumitnost... Ne znam, ne mogu sada misliti o tome...Ionako ce noci koje cu budan docekivati donositi pitanja na koja nikada nisam imao odgovore...


Nije ono bila kisna kap krisom otrta s tvojih usana...
Ponesoh ti torbe nista ti ne pricajuci i išao sam uz tebe ne pitajuci ništa... Sjedili smo i vidio sam pred ocima sjenu konobara, mrlju sa stolnjaka iza preduga neizgovorenog pisma kojeg smo oboje tog trenutka mislima ispisivali, sa okusom radosti i tuge, sa mirisima osvrtanja nasih dana i sve je bilo u nama, trenutak pepela, okrajak neba i kišni koraci do prvih smrekovih sjena planinarskog doma...Ponio sam i tišinu komad puta i išao mila moja uz tebe ne pitajuci te ništa, kao što haljine u tami ormara šute o mirisu muškarca. Smaknuo sam ti kosu s lica popravio ti nešto na rubu košulje i pravio se da ne vidim da ono nije bila kaplja kišna krišom otrta sa tvojih usana...

Pratio sam te pogledom jos dugo i ponio sam u suton zveket tvojih kljuceva ljubavi i pošao niz vrijeme u pusta pamcenja i bio sam kao dijete što polazi niz ulicu bezimenog grada kada mu prošapnu da je otišla majka jer bio je to onaj dan o kome se nikada glasno ne prica, jer tada je moje srce i duša, sve moje otišlo s tobom....
Dok sam lutao ulicama pomišljao sam koliko putuje zraka praskozorja do tvojih bijelih istocnih prozora, koliko kolijevki potocnih žubora treba zaljuljati u vodenim snovima dok se ne prene dušin sjaj, umiljata rijeka sa svim osjecajima mira i nemira, pružena iznad uzglavlja i zavjesa, preko šaptavih vrtloga i plavih brzica, preko planinskih izvora i vodopada i žurnih kaskadica, do cvjetnih uzica s kojih treperi noc julska tvojom dugom divnom kosom omirisana, prstima privijena u prošnje usana, pupcanim krugovima odaslana kao malen val do nutrine...

Pomišljao sam koliko cvijeca treba nabrati tebi boginji sna sto smrtnica za ljubav postade i pod kolikim divnim usnuti vodopadima a da ima ljepši bosonogi trag, da ima nježniji probuđeni glas od tvog...Pomišljao sam koliko si mi samo srece i ljepote darovala i kako je samo lijepo i divno voljeti te...


Tvoja je sjena sada u svemu...
Sinoc sam dugo stajao pred tvojim slikama i slikom što su je tamne ptice letom oblikovale u noci... Stajala si ondje, naslikana pod zvijezdama kao da su ti svi božanski draguljari ponizno darivali sjaj «savršena si», prošaputah... S a v r š e n a... Nikada nisam znao lijepo izreci ona unutarnja divljenja tobom kroz sve nase godine pa bih u svemu cesto ostajao nedorecen kao zadnja putena bršljanova kretnja na hrapavom zidu tekije... Nikada nisam vidio ono što su vidjeli drugi, valjda nisam bio ni stvoren za takve stvarnosti ili mi oci nisu htjele prenijeti svo ono pogubljeno znamenje i naopake kristale rasute po kamenim stubama samoukih sanjara što ustaju u praskozorja nanijeti još stidljivih rosa na svoja stopala sa stvrdnutim ostatcima prelomljena trnja. I znao sam da niko vise ne mari za mala tabanska mjesta i vijugave linije na mekim dlanovima...

Gledao sam tvoje savršeno lice i divio sam se toj neobjašnjivoj slici nad slikama tim nadnaravnim sjajnim letacicama sklada, tom opcinjenom sebi što koraca kao mjesecar nad lukovima mostova i bunarskim vitlima s druge obale tvojih carobnih rijeka. Dugo sam te trazio, lutao i padao, u snovima te viđao i vjetrom dozivao zacaran tvojom rijetkom senzualnoscu i magicnom njeznoscu, što nije stvorena za obicnosti, pa sam pisao nedovrsena pisma, pjesme i price, tražeći nježna poređenja toje ljepote u drhtajima breza i snažne simbolike u uspravnosti hrastova, vazdan osluškujuci žubore potoka i bedra sjevera, lepete leptira i okrete škripavih vodenicnih krugova, a savršena moja unutarnja pjesma ljubavi zaticala bi se samo na jedan jedini trenutak postojanja, ondje gdje bi se ti istom bila zaigrala kao ove noci u zvjezdanom dvorcu sa stotinama slikarija. Tvoja je sjena sada u svemu... Imadoh lijepu vezu dok ti ovo pisem sa stvarnoscu svijetova zaogrnut plastom ceznje, a onda je pogubih u noci opijen zvjezdanom slikom tebe... I željeh ti reci sretan ti rođendan ljubavi moja, željeh ti velicati ovaj dan u kome si ljepotom kao rijetki cvijet uljepšala ovu zemljinu bascu, ali samo stajah pred magijskom zvjezdanom slikom tebe što se rijetko ikad za života ponavlja... Tvoja slika u nebu ogledala se preda mnom kao najljepsa milost, kao neprocjenjiv dar, kao savrsena nasa prica koju vec godinama u ljubavi ispisujemo...Nocas mi je nebeska rijeka iza sna donijela Savšenu, Jedintvenu, Posebnu Tebe...

Divna mi budi danas radosti moja kako vec biva u snovita jutra kad duša zaleluja kao nježna pjesma, zvijezdana razglednica, pisamce osmijeha, sa usana zaljuljana, svjetlucava, suncana, razdragana, sva ljubljena moja...sva zauvijek voljena moja.