Za ništa menje od Vječnosti...

Cekao sam je nestvarno dugo, voljeh jer drukcije nisam ni mogao, jer su nam tišine nutrina ljubavlju odjekivale... Cekao sam je jer mogu disati jedino kroz nju, kroz njeno bice satkano od nježnosti paprati i praha rose ženstvene...Cekao sam je u polumjesecini koja mi je nagovještvala sva naša spajanja....Cekao sam je svakog trena, svakim svojim dahom, jer su nam životne svijece spojene kao sijamske blizanke, i tražio tje kao što bagremovo korijenje doziva krošnje među svoje prste, a one mu otpuštaju sitne bijele cvijetne jagodice, cekah je ljubavlju svojom kao majka u noci svoju djecu, kao starica sina pred bitke sudbonosne...cekao sam je jer ne umijem gledati, šaputati, disati bez nje...Tražio sam je dugo u ovom svijetu gdje nam trgovci tijela, lažni majstori i šegrti ljubavi, novcem stvoreni proroci, u demonskoj igri na raskrsnicama vremena i civilazacija sakrivaju duše gradova i staze srca...Tražio sam je u letovima plesacica, u uglovima i jarkovima svakog sokaka, u tajnim zapisima nastalim pod bijelim plahtama, u podrumima prošlosti, u polutamama gradskih knjižara, tražio je u svakom jutranjem rumenilu, u svakom osmijehu zvijezda, u šapatima vjetra...Cekao sam je dugo jer mi duša i sve moje stvaranjem njoj pripade, I dok je ne nađoh ni njoj ni sebi, ni svom životu ne znadoh dati naše prvo ime, tražio sam je, cekao sam je i prve noci kada nam se srca stidno osmjehnuše a duše spojiše, dok si me vodila rijekom prošlosti svog života, ja znadoh da je nađoh i poželjeh u nju unijeti sva svoja rađanja i umiranja, da zauvijek jedno u drugom, jedno za drugo bitišemo i minemo zagrljeni od jedne te iste rijeci, želje i molitve...da živimo i uminemo od ljubavi....jer je ona moje dugo traženo najljepše voljenje... Jer je carobna i prekrasna meni što se rodih za nju prosula najljepše dragocjenosti srca i nježnosti...i dok me je vodila u godine koje su proticale u traganju i cekanju ja nje a ona mene, koraknuh nijemo sve svoje tople krike srca u našu prvu noc, ne sluteci da je dugo u ovom svijetu skrovita drhtala za mene i zaprosih njenu skromnost i ljubav...kakve nigdje nije bilo...Sjecam se veceras našeg prvog susreta...

Ne znam koliko sam zastajanja ucinio stojeci skrušeno pred snagom njene ljubavi koja je naprosto isijavala iz svake joj rijeci, pogleda, kretnje i mirisa...Ne znam koliko sam bio bez daha i glasa ocaran slušajuci je dok mi šaputase o rijeci prošlosti kojom je plovila, pitajuci se hocu li moci, hocu li moci išta prozboriti, prošaputati. Znam da sam tada pomišljao da li je stvarna, ushicen njeom gracioznoscu, ljupkoscu, nestvarnom nježnoscu, pomišljajuci da je žena stvorena od najljepših niti ljubavi da živi u nekome, stvorena da u njemu sve ljubavne vatre razgori. Da je stvorena za svjetla i topline. Znam da sam se bojao da se nevidljiva vrata svijetova ne otvore i vrate je u palacu iz koje je došla. Nije tada ni slutila da ostah bez rijeci, misli i daha, da ostah opcinjen njenom ljepotom, da se utapam u njenim plavetnim ocima. Ali, ona je dalje šaputala i zajedno smo plovili godinu po godinu rijekom njene prošlosti. I nije bila tužna, pomalo sjetna, ocaravajuce stidna, i nekom neopisivom ženstvenoscu vodila me u najudaljenije svijetove. Možda su tragovi što ih te noci na njenom obrazu ucinile suze bile upravo najdivniji putokazi necega što nikada posve jasno rukama ne znaju šapnuti naše zanesene ruke. I trenutak u kojem nas oboje povede u perivoje gdje vjecnost u parku duše cuva svoje divne razigrane djevojčice. Slušao sam je pomišljajuci kako se njena srcana ljubavna krv se ne ispija za ništa manje od vjecnosti. Ona srcana krv kojom je zapisana razlika između trebanja i ljubavi, gradske vašarske kaficke opcinjenosti ega i sujete, plesne zanesenosti i ljubavi, igre zavođenja, nestašnog koketiranja, djetinje durljivosti i istinske Ljubavi zbog koje se i za koju se sve daje i živi. Sjecam se da sam smogao snage stidljivo joj prošaputati da se svašta u životu zalijece pod vozove Ljubavi, a da je ona žena koja koja svojom ženstvenoscu i ljepotom može grudima lokomotivu raznijeti i kosom sve muške ponose išcupati, pa ih onako savijene zavitlali, daleko, daleko u svemir darujuci im vjecne lahore nježnosti srcu. Pomišljao sam kako se žena kao ona ne može u knjigama pronaci iako smo tada radujuci se istim procitanim knjigama, oboje znali da je ondje puno komotnije tražiti ljubav o kojoj smo sanjarili, jer fotelja manje krvari, ne gleda u oci, a snovi hrabrost i svakodnevna stremljena srca i duše ne traže da se u život pretvore. Jastuk ne bole cežnje, bolni glasovi, niti letovi i padovi Ane Karenjine, Skarlet O Hare, ili Medžnunove Lejle... Njihova krv srca nije zapisana a i dok ih citamo slatko sanjarimo znajuci da je njihove boli i borbu za ljubav davno isprala voda vremena.

Sjecam se kako smo se smijali recenici da se mi ljudi više umivamo zbog nedosljednih usana, sa kojih šapucemo hrabre ljubavne izjave iza kojih ne stojimo cijelim sobom i neispunjenih amaneta srca, nego zbog snenosti lica. Pomišljao sam dok mi je kao na filmskoj traci redala slike svog života da onaj ko je zavoli mora umjeti iz sebe izvaditi utrobu, samo srce planine i sva svoja neba, pa joj to s radoscu darovati. Da je žena koja je u stanju voljenog ljubavlju svojom roditi i dati mu ljepši snažniji vjecni oblik kako bi mogao sve njene osjecaje i misli, sve tvoje uzdahe prošlosti i dahove buducnosti zacuti, sve njene otkucaje srca otkupiti...Da je žena u cijoj se ljubavi može nauciti kako se citaju i zacjeljuju tragovi zemljotresa prošlosti što nam život s vremena na vrijeme na stazama ljubavi srcu i duši donese. Pomišljao sam da je ne može voljeti onaj kome je lakše drhtati stisnut u svojoj sigurnosti i držati se lažne prve muške hrabrosti, koja traje sve do trenutka prvih znakova neizvjesnosti i nestaje nad prvim virovima nesigurnosti...Da je ne može voljeti neko ko ne zna od cega je svaki njen miris i osjecaj nacinjen. I dok je kad-kad pravila krace, ponekad duže pauze zagledana u ko zna koju aleju prošlosti kojom je divnim srcem koracala, pomišljao sam kako želim sve svoje istinski joj predati zadivljen snagom njene iskrenosti i opcinjen njenom ljupkoscu svakog pokreta i morima njene ženstvernosti...

Tada nisam ni mogao slutiti da vec zajedno putujemo ljubavnim sudbinskim vozom, onim koji ne staje na usputnim stanicama kratkotrajnih poljubaca i milovanja i kratkotrajnosti voljenja jednog ljubavnog valcera tijela, koja traje do prvog jutarnjeg rumenila...Nisam ni slutio da ce u njoj niknuti citave civilizacije carobnih osjecaja, citave kolonije vodenih cvjetova nježnosti i da ce dio po dio svoga srca prenijeti u moje, i uciniti da sva moja i njene sjecanja otplove niz rijeku prošlosti u zemlju zaborava na mjesta gdje se odlažu nikada izrasli, uvehnuli cvjetovi ljubavi....Pomišljao sam kolika li je samo sreca onoga koga njene nebesko plave oci s ljubavlju kroz život budu milovale i koliko je sretan onaj kome dozvoli da zaplovi rijekom njenih osjecaja, pa cak i onaj ko je samom obalom slijedi...Nestajalo je sve moje u njenom šaputanju i pitao sam se da li cu joj znati darovati dane sretne i bezbrižne, jer nacin na koji voli i ljubi nije bio svakodnevan, bio je cista umjetnost. Hocu li moci pojmiti svu silinu i snagu kojom može da voli, hocu li moci u njoj svaki osjecaj s najljepšom nježnoscu natopiti i život joj najljepšim ljubavnim bojama oslikati, pitao sam se tada...Hoci li moci svaki njen bol i zebnju osjetiti, tajne i nemire neizgovorene razumjeti, i bio sam pred njom kao more koje se pita kolika je pred njim ranjena i gladna zemlja, neba i svjetala...Hocu li moci s njom padati na dno najdubljeg ponora i letjeti na same krajeve svemira, i ogrtati se najsnažnijim vatrama bolnih cežnji, u dugim samotnim nocima u kojima ni molitva ne pomaže...u kojima samo njen dodir bol odnosi...Sjecam se da sam pomišljao kako je samo lijepa i topla, nježna i krhka njena duša djevojacka...I divio se njenoj snazi pomišljajuci koliko je divotno nacinjena jaka da ljubav cuva i sacuva u svim okolnostima, da mrvi kosu noktima i pregrize jeku vlastitog jauka cežnje u gluhim nocima...Volio sam je i ne znajuci da je volim i pomišljao kako joj želim lice ljubiti, milovati, dorucak u krevet donositi, snove joj najljepše graditi, i cvijet uvehli krišom joj iz njene cvjetne posude srca živim i neprolaznim zamijeniti...

I veceras dok kiša pada a ja ispisujem svoja sjecanja, sve ono što njenom miru ne umjedoh voljenjem uciniti ja, moci ce kiša koja kao da se zbog nje spustila, da prst na usnu stavi svim gradskim sjenama, da primiri i utiša za nju sav nesklad i buku svijeta.........