Oprosti mi što ti nekada ne pišem...

Noc mi je donose iz dalekih daljina, kao nekoga ko ce mi zacijeliti rane srca, ispuniti sve dušine uzdahe nade do svih krajeva i nazad, do svih dubina i snova, do svih tišina vremena koje danju protice i neumitno istice, a nocu stoji zaustavljeno u virovima ljubavi natopljene maglicastim oblacima cežnje... I zavjese stvarnosti klize i sa razmaknutih usana prošlosti slijevaju se žudnje i daljine sa mirisom nje...Mjeseceva jedra amaneta koji nosim u srcu odnesoše me veceras u njene strane svijeta. Na mjesta gdje su se vjetrovi ljepote ljubomorno izgubili sacekujuci trenutak da zalepršajuj njenu haljinu. Tamo gdje se i svaka kiša crnoj svilenoj kosi nadala. Na mjesta gdje su snjegovi na stazama za njenim koracima mehkom bjelinom tepih istkali i za samo nekoliko dodira s njenim licem, najljepše bajke pahuljama ispisivali.

I opet postanem nježna misao, pripadanja sa bezbroj nadanja, uzdizanja i nemoci nestajanja. Tada me nešto silno dotakne u dubinama duše i opet osjetim svu toplinu i treperavost miline njenih dodira. Uzme me za ruke tako nježno, pa me povede stazom na cijem kraju znam da stoji stvarnost koja ce u bascu duše mi, zasijati još jedan nocni cvijet tuge sa mirisima njenih kceri sjetom i nemoci... Moji dahovi postanu ubrzani i stope se sa vilovitim vjetrovima ljubavi i strasti. Dlanovima duše joj taknem lice iz blizine s nečim nevidljivim i toplim i nađem se u slikama življenog, snovima željenog, uzdasima nadanog…Nađem se s njom i poteku tajanstvene, divne obuzetosti, pocnu neprolazni virovi bezbroj nježnosti, umiranja i rađanja u njenoj kosi, mirisu, putenosti, usnama, bedrima…I opet poželim biti nešto više nego samo vlastito ime u tišini noci, poželim biti njeno ime koje šapuce jesenima i kojoj se klanjaju zime.

Ponekad pomislim da je cežnja kao još jedno godišnje doba koje mi dolazi nocima iz svijeta nježnih samoca beskraja i tada u njenoj kosi snivam najljepše snove i prožme me tolina dalekih odbljesaka iz ogledala življenog i sanjanog. Da donosi sa sobom sve neizgovoreno, zatomljeno, sanjano. Istinu. Misao. Dahove. Rijeci. Snove. Korake. Padove i uspone. Letove. Plovidbe rijekama vremena. Sve staze kojima krenusmo. Sve namjere. Sva djetinjstva u našim poljupcima. Sve čime se porađamo i poništavamo. Sve zanose i tamne ponose. Sve blistave tišine lelujavih pašnjaka nade. Sve rastanke i sastanke. Sve naše plamene dodira sve življene i nedostajuce vatre predavanja. Sve naše vode osjecaja i misli srca i duše u tananoj košuljici vječnog nadanja u ono jedno sutra u kojem cemo snove odsanjati. Koliko samo radosti i bola…
Lijepo je uci u riznice duše u kome si sebe pohranila i malo zastati, diviti se tvom beskraju rijeci, mirisa, pokreta, osmijeha, lepršanja kose, gracioznosti nježnih pokreta, one ocaravajuce stidljivosti, umilnih dodira i vatrnih pogleda.... Naucio sam se biti ti, i ne biti ja, rascijepljen u ovim sanjalackim nocima, razdvojen od tepiha stvarnosti vezenog nitima sadašnjosti, opijen tobom, volšebnom ljubavlju i nektarom beskonacnosti. Ponekada sam s tobom samo u tišini i šutnji, ponekada u govoru, a ponekada šetamo zajedno stazama u vremenu kad su nam srca stvarala naša vesla stvarnosti i jezerske ljepote sna. Kada nam je bilo svejedno da li se pijesak života pojacavao ili stišavao i kada su dani punine proticali na našoj niski ljubavi, a mi bili kao jedra u magli života što nikada nece potonuti. Kada si bila kao kraljevna od ružinih latica, tako bijela, divna, plaha i zanosita sazdana od same ljepote snježnoga lišca.
Veceras opet plovim rijekom zapisa...Sklanjam se od nevremena tišine i odaberem da ti pišem jer znam da ce ti noci mojih cutnji odnijeti isuviše nemira i bolnih pitanja u kojima se steže grlo u pokušajima da umakne odgovorima koje donose jata stvarnosti.Zatvorim oci i dozovem te, i na trenutak me dodirne kosa koju magicnim vodopadima snova predaješ dok ti mali bijeli oblaci topline lelujaju uz lice. Vidim te kako ti prsti blagi pokrivac prema vratu navlace, a noge divne i nemirne, stopalima dotiču nebeske svodove i tada se svijet i sve u ljupkosti tvoje snenosti pomice. Ponekad te vidim sklupčanu kao duga mirisna svitanja u kojima se sve misli i snovi u ljubavne novcice pretvaraju.I znam da se se jutrom nakon što te snivah, probudim i nekako topliji i skreniji postanem. Oprosti mi noci kada ne pišem jer ne umijem zapisati najviše osjecaje, one privide beskraja koji se sklupcaju u srcu, onaj trenutak kada sav postanem ti i kada postanem tvoja haljina koju pred spavanje oblaciš, onaj trenutak u kome podrhtavam i mirišem, koji je uvijek caroban i drukciji kao neponovljive slike stvaranja. To su trenuci koji naprosto poprime tajnost misterije u kojima se u sjenama sanjanog i polutami cežnje ucim kako u duši pomaknuti još jedan zastor da je još više natopim tobom. To su trenuci koji ne umijem opisati, u kojima je tako lijepo voljeti te i tako divno se uzdati u jedva cujne nevidljive male otkucaje što mi u grudima zvone i dozivaju tvoje ime...te dahove srca od kojih je svaki i dah i uzdah tvoj osmijeh, a moj korak na stazi cekanja srece u jednom od mnogih sanjanih i željenih nekih naših sutra sa mirisima kaputa naših srca...To su trenuci koje cutim u kojima ti vilinske obrise dajem i u kojima nam se dušine usne u snovima spoje.

Oprosti mi i na mojoj slabosti u kojoj nekada dopustim bolu da u svoj svojoj punini sa mnom u srcu zanoci. I tada cutim i ne pišem jer bol u duši sve mrvi i miri, razotrkiva i ispisuje...kao da u meni sve djecjim dlanovima i majušnim prsticima dodiruje, onim bolom prvog placa djeteta raskinutih pupcenih vrpci. I tada sva naša djetinjstva kao neprolazna proljeca divnih lelujavih dana, sve jeseni prepune poljubaca i sve zime postanu bijela ledena palaca bola sa osjedjelom bascom. I svi zakoni, snoviđenja, slucajnosti, svi amaneti, cežnje i nemoci, sve predaje, odlasci i rastanci, pamcenja, mašte i nade, postanu crvena rijeka bola sa izvorom od snova. Zabole sva pisma napisana i sva pisma neposlana i ona stotina puta procitana, sve naše fotografije i sve one slike koje niko nije uslikao, sve cutnje, tišine i nemiri. Zaboli i Božija volja i sve stranice Knjige Usuda sa ispisanim našim stranicama i sve bijele nenapisane stranice tišine cutnje, sumnje i nemira...Oprosti što ti tih trenutaka ne pišem jer tada me boli vlažna i tamna zemljana postelja koju životom zovem i snovi satkani od zvjedanih nebeskih svjetala. Tada sve moje postane jedna misao, s kojom se stopim i u tihoj molitvi i jecaju srca izgovaram, misao da li cemo ikada više stazama ljubavi u cežnji srca dospjeti i jedno drugom suzama u najljepšim odsjajima u srcima ispisati...volim te... a potom ponovo dotaknuti nebo i svijet ce opet postojati i pomicati se samo zbog nas...Vjerujem da ceš razumjeti zašto tada stazom tišine hodim. Tada ti samo pošaljem pozdrav po dalekim rijekama u bolu ponosa i amanetima iskrenosti srca, pozdrav plemenitih sjecanja sa bezbroj plamenova i zatomljenih tišina u grudima...koji se izgovaraju samo duboko u sebi u trenucima, kada se bol razumije samo sa cutnjama, a sva sjecanja se broje tihim molitvima... I dok mi sanak kuca na kapije srca a oci još gledaju tvoje lice prije nego se duša ka tvojoj uputi, pomislim da li ceš ikada znati kako je zanosno i lijepo zaplakati u takvim nocima tišine i bola i kako je lijepo kleknuti pa te cutnjom u nocima treperave sjete voljeti, dok se srcem prolama grmljavina tišine od koje raste nada, vjera, ljubav u neko naše sutra...u neko naše jutro tihih odsjaja drhtavog sretanja, u kome nam oci nece zaiskriti najljepše tuge prisjecanja...vec neko naše sutra i neko naše jutro u kome ce nam srca ponovo susresti plamene odavno poništenih toplina. I ma kakva bila noc sa svojim cutnjama ili zapisima, sretan zatvorim oci, noseci te u njima i dok duša mi vec dodiruje tvoju, osmjehnem se bez glasa, misli, tuge i bola, snivajuci da ce sutra donijeti neke nove nade, i ljubavlju prazne stranice Knjige ispisati, a potom ih mi živjeti.

Zato mi oprosti kada cutim i ne pišem i oslušni veceras šapate mjesecevih snena i cuceš kako ti zbore da ceš uvijek u svakoj noci i jutru, u svakom sutra u mom srcu biti draga, nježna i voljena...