Tebi, djevi moje duše...

Veceras ti djevo kraljevstva srca moga zelim poslati neku vrstu dara koji se moze umotati jedino u jutarnju ljepotu tvojih neodoljivih usnulih ociju A onda te rasaniti, u postelji, tek svjeze ubranim još od rose vlažnim gorskim cvijetom, cija je sva raskoš u mirisnim i ljekovitim travama, što ga okruzuju i štite. I stajati kraj tvoje postelje, smrtno ozbiljan, ukocen i svecan, s pogledom stamenog jablana ciji godovi i ponosne vitke grane pamte naše bezbrojne sate nježnosti koje jedno drugom kao amaenet ljubavi u srcima pohranismo, kada je ljubav uz nas ostavila ceznju i sjetu da dugo vremena druguju s nama.

I želim ti djevo moje duše dotaknuti usne i kosu još neuredenu iza svih onih mirisnih toplih snova koji bi onom koji ne poznaje ljepotu iskrenog predavanja i voljenja predstavljao vrhunski napor bica. I toplinom daha ti prosaputati kako bih zadivljen i prestravljen i tuzan i radostan zelio biti silinom tvojih snova. I uvijek biti ondje na mjestima najjaih udara gdje se sastaju i razilaze nevremena, strascu uzburkane i zaljubljane duše. Na mjestima svih raskrsnica nevidljivih svijetova gdje odlaze duše natopljene ljubavlju. Iza svih vremena, iza svih granica svijetova, iza svakog zastora i vela, duboko ispod tvog jastuka, iza svih razumskih misli, podno vrhova velicanstvene Planine Ljubavi, pod kojom nastaju tvoje prelijepe, njezne misli, na izvorima svih otkucaja srca koje mi darova, iza prelijepih sanjivih ociju, i dalje, dalje u svakoj niti tebe, žene, anđela, hurije, za mene obicnom smrtniku, još nepojmljive neshvatljive vilinske ljepote. Prelijepa si. Predivna. Tražim rijeci a ne nalazim ih, da bar na jedan dijelic opišem tvoju ljepotu. Nema ih. Jer si u svakoj rijeci u svakoj knjizi, u svakom još nenapisanom djelu. Neznam cemu više da se divim, u cemu više da uzivam. Da li u tvom mirisu, ili valovitoj dugoj svilenoj kosi kojom se ovijam, ili možda tvojoj gracioznosti, cije su se tajne ljepote samo na dvorima odabranim otkrivale. Da li u njeznim savršeno oblikovanim rukama kojima miluješ klavir, a on radostan što ga maziš daruje ti najljepše tonove. Ili u slatkoci tvojih usana, mehkoci i mirisu tvoje mlijecno bijele putenosti, u vrelini daha, ili... Koliko je godina prošlo kako si mi svirala? Ti meni, a ja tebi. Naš valcer. I svaki put kada bih ga bez tebe slušao, utonuo bi u naše noci u kojima smo nježnostima tijela plesali najljepši valcer na nebeskim dvoranama dodirujuci rubove svemira natapajuci svaku poru, nezaboravnim zadovoljstvima. Znaš li djevo moja da oni koji usnu među vilama ne osvanu jutrom isti? Više nisu isti, jer vole, jer ljube, jer žive ljubav. Prošlo je dosta jeseni i zima, i bezbroj kiša je natapalo zemlju, koracao sam mnogim razlicitih stazama tražeci te, na kojima sam nailazo na postojanje drugačijih rijeka i njihovih sjena, sve dok nisam shvatio čaroliju neprolaznosti koju si mi naše prve noci u srcu perom nježnosti, rukopisom strasti zapisala. Caroliju neprolazne obuzetosti i zudnje za tvojom divnosti..

Spavala si. A ja sam kraj tvoje postelje bio sinoc i ne samo sinoc, svake noci od kada je naša kušnja razdvojenosti trajala.. Jer bdjeh nad tobom još od stvaranja duša u Ezelu. Od noci stvaranja, svijesti i spoznaje. Usnula si djevo mog zivota i sasvim malo je nedostajalo da još na mehke ti socne usne sa mirisom ambre spustim poljubac, od kojeg se ne bih oporavio do kraja zivota, od kojeg bi nestao, rastopio i rastocio se u svaku tvoju poru i postao tvoj dah i uzdah, tvoj korak, pogled, miris, misao, san, zelja. Veceras sam djevo svih mojih želja i snova obuzet njeznoscu i radoscu. I pisao bih ti još, ali bojim se da cu morati prekinuti, jer ne mogu nikada završiti i zaustaviti sve vulkane i erupcije, sve bujice svojih osjecanja koji naviru, izviru, plave, natapaju i obraniti te djevo moja njezna od silnosti vatre koja plamti u meni. Jer meni nema nazad, ni naprijed, niti mogu uzmaknuti, niti krenuti, mogu samo voljeti te, sve svoje ti darovati i svakim danom željeti te, voljeti još jace, ljepše, snažnije, strastvenije i nježnije i svakim danom imati samo jednu aktivnost. Pomišljati i osmisljavati kako i na koji nacin još više i više osmjeha da tvome licu podarim. Znaš li da je mome srcu sada zabranjen svaki oblik pisanja osim pisanja o ljubavi, prema tebi, i tvojoj vilinskoj ljepoti. Toj naredbi se ne mogu niti želim oduprijeti, jer srce i duša su mi zabranili bilo kakav oblik pisanja, osim o svemu što snivam, zelim, disem i zivim, u ljubavi prema trebi. Evo ga! Osmjehnula si se. Vidim sada tvoj osmijeh dok krupnim ocima u kojima se ogledaju sva renesansna jezera, svi dvorovi i kraljevstva, miluješ ove moje rijeci. I vidim te kako se budiš, mazna, mirisna, još od snova svilenih topla i prije nego otvoriš oci, još snena od ljepote, ugode, i radosti koje ponesosmo iz svijetova ljubavi koje nam duše u snovima pohodiše, vratih se, zadovoljan znajuci da sam te još jednu noc cuvao od svega onoga što bi nadvilo sjenu nad tvojim srcem koje si mi prvim mirisima duše darovala da ga zauvijek cuvam.A mozda i ti sada pomisliš u sebi kako bi bilo lijepo, da dok otvaras oci ugledaš brizna svog jutarnjeg gosta, pa magijom naše ljubavi san postane stvarnost. Kao što je postao. I mozda su sve ove moje rijeci veceras samo dijelovi mojih još nerasanjenih osjecaja, ceznji i zudnji za tobom, mojom djevom koju svakom rijecju ljubim za lahku noc, bez doticanja kose, bez njeznog poljupca, bez dodira dlana, bez sjedanja na rub tvoje postelje i bez predivne duge zajednicke šutnje. A sve to cinim još i više.Ti ceš shvatiti i osjetiti.

Još ću ti djevo kraljevstva moje duše malo pisati. Zašto se ja tako teško odvajam od tebe?. Jer volio bih da si veceras ovdje, sada. Makar u svome nevidljivom cutljivom obliku.Makar bili to samo tvoji obrisi i mirisi koje žudnjom stvaram. Da mi zakloniš danju Sunce, a nocu Mjesec. Znaš li da ti zaista možeš zakloniti čitavo Sunce i Mjesec? I sve planete i cijeli svemir? U mome srcu djevo moja mila ti možeš sve. Kad se umoriš biti žena, možeš kod mene biti Kraljica, Princeza, Vladarka i Vila, ako ti se dadne gospodariti u sjaju mog oka ili duboko u grudima. Znaš li kako bi te djevo mila pažljivo nosio? I kada bi te drugi neki voljeli, ja bih te samo nosio i štitio i ponekad zaplakao. Ali bi te nosio…I štitio…I volio… Smijem li ti pisati još malo? Malkice? Vidio sam ti smiješak! Jesam! Jesam! Predivan je. Eto, sad imam i djelić sreće kojem sam se veceras nadao. Što manja neocekivana sitnica – ljepša sreća. I za taj predivni osmjeh koji mi veceras podari želim da znaš da kada bih imao moći orla – nadlijetao bih te djevo moja lijepa. I znam da bi ti tada bila moja najljepša zemaljska točka i ja bih se radovao što imam jaka, snažna krila i izuzetan vid. I krilima bih ti ugodan hlad stvarao.Uznosio bi te na vrhove najvecih planina gdje rastu jedinstveni cvijetovi ljubavi. Pravio bih krugove, nikada se ne spuštajući ispod krovova i krošnji. To je za niža letačka bića. I nekako bi oboje u srcima znali da to tako mora biti s nebom i prostranstvima i da je naša daljina blizina, a bliskost samo nijema sestrica ljubavi. Jer smo u našoj dugoj ljubavi spoznali da tjelesnost tek postaje pravi istinski dar ljubavi i raskrili beskrajnu lepezu užitaka i ugode tek onda, kada se prođu svi ispiti vatre, želje, iskušenja sagaranja u cežnji, blizine i daljine žara pripadanja. Kada bih mogao biti Gilgameš i da pronađem travu vjecnog života – mijenjao bih je za tvoju smrtnost, mada znam da ti ne bi na tu zamjenu pristala. Jer voliš sve dijeliti u dobru i zlu i nikada za sebe nisi željela prisvojili neku prednost, koja bi od moje ceznje i zudnje, mojeih snova, moje ljubavi, bila otkinuta. Ustvari, uvijek si željela više davati meni nego sebi. I ucila me plemenitosti, predavanju , nesebicnosti i širokogrudnosti. Jesii!

Lijepo mi je osjecati slatko podrhtavanje svoje nutrine dok u mislima bojim dane koji nam predstoje u carstvu vreline, gdje su nam cela orošena, a na vratu izviru slane a i ipak od slatkoce nastale biserne kapi. I niz leđa krenu nizovi toplih struja, i postanemo jedno. I pomisli samo koliko smo sretni darom ljubavi kojom smo ispunjeni. Rodiš se i dobiješ sve. Baš sve. Sve otvorene prozore svijeta. Sve staze i raskrsnice vidljivih i nevidljivih svijetova, sva prostranstva, sve iskonske kljuceve tajnih odaja svemira. Sve poglede, osjecaje, dodire, dahove i uzdahe, zanose, opojnosti, letove srca i duše u tajnoj magiji spajanja dva daha, mirisa, pogleda, sna, poljupca, dodira, dva tijela, dvije želje, žudnje, i strasti. I pored svega još i ljubav beskrajnu, neprolaznu.

A nocas, sada, želio bih biti tvoj otmjeni sluga. Kad postane hladno, donio bih ti nešto toplo da se zagrneš. I onako ovlaš, slucajno bih dotaknuo tvoja ramena i naklonio se tvome srcu, tvojoj ljubavi, tvojoj ljepoti. Jer si djevo moja, moj najveći mir. Moja najljepša pjesma. Moja voda kojm se jutrom umivam. Jer ti si moj najljepši dar ljubavi, moja rijeka života u cijim zanosnim dubinama ljepote plovim. I kad protutnje sve tuge, sjete i ceznje i kad uminu i stišaju sesve grmljavine i lavine, doneseci nam vlaženu bonacu u dušama i tijelim, kad odjeknu sve jeke naših snova i cežnji koracima planine ljubavi na koju se godinama penjasmo i na vrh stigosmo, sklonit ću se kod tebe djevo moja zauvijek. Kao onoga nezaboravnog kišnog dana, kada sam bježeci od kiše skrio se pod tvoj kišobran i u tvoje oci, ne znajuci da sam se zauvijek skrio u tvome srcu. Stidno si me tada oboranog pogleda uzela pod rukuocima mi prvi smiješak podarila i zakoracili smo našom stazom ljubavi. Kiša je padala dugo, danima, donoseci mi moj najljepši dar, plaveci sve u meni ljubavlju. I od tada volim svaku kišu, volim svaku kaplju, jer mi je toga dana stvorila tebe, moju rijeku života u cijim zanosnim dubinama ljepote plovim.
Kada bi ti samo mogao rijecima oslikati i iskazati kako je lijepo voljeti te, s tobom dijeliti sve, dijeliti ovaj trenutak, svaku kišu, dijeliti ovu noc, život i svijet…tebe, moju dobru vilu, plemenitu djevu kraljevstva moga srca i duše…