Poljupci proslosti s okusom sutrasnjice...

Tišina dotice tijelo. Oda nemoci snatrenja i cežnje neizgovorenih glasova koji se vracaju grudima. Neispjevana himna iskrenosti iz najdubljih dubina šutnje koja jezerskom krošnjom zatomljenog, sjetom presvlači caklinu oka. Osvrcem se. Kao da nešto tražim. Išcekujem. Postajem sjena na stazama nade koju je nemoguce slijediti. Postadoh misao kojoj se lahko vinuti. Prelazim rubikone snenih sjeta. Sve se veceras zudi, sastavlja i rastavlja. Ceste vijugaju za potocima. Planine se se ljube s oblacima. Putuju duše zaljubljenih jedna drugoj. Poljupci prošlosti s okusom sutrašnjice. Nekada i sada. Lijeganje misli nazad u dubine sanjanog. Doticanja. Razum se hvata za grancicu nade i otkida joj djelic. Ništa ne može zaustaviti necujni siloviti tok cežnje…Naucio sam je misliti i disati. Počinjem osjecati sve svoje praznine i pukotine. Mjesta iza drhtaja u zglobovima. Pocinjem tijelom uzvracati nebesku misao i teže mi je hodati i misliti ovu zemaljsku. Preskacem sve mostove nocnih i dnevnih stvarnosti.

Predamnom je još jedna noc sa tobom. I rijeci koje nižem, koje natapam svojim osjecajima, sjecanjima, željama koje još snivam. Nisu to ni pisma, ni price, pokušavam slikati snove duše, i pišem jer zaronim u more rijeci koje me odnesu kao moreplovca koji plovi po talasima sopstvenih osjecaja i za razliku od mornara na brodovima – pokušavam rijecima u koje pretacem svoj dah i uzdah duše, da ukrotim talase koji ih nose i da borbu sa pucinom svojih snova sažmem u rijeci. Duša mi je otplovila u sve nevidljive svijetove. Tiho je sišla niz drvo prošlosti pod tvoja korijenja, pod vlažnu tugu, pod zakopane nebeska snove srca. Znam da nikada necu glasno zaiskati srecu, niti cu tragati za njom istrajnošcu slijepca za njenim tragovima. Jer te osjecam u svakoj pori sebe. Osjecam te u svakoj misli, snu, snatrenju, snoviđenju. U svakoj boli nocnog lijeganja i jutarnjeg buđenja. Bez tebe, a sa tobom. U sebi. U svakom trenu. U zadržanim dahovima i uzdasima koji mi preplavljuje grudi. U tankoj svjetlosti koja mi plamti u bedrima i listovima. U trncima nježnosti. U smiraju povijenih ramena. U slatkastom prisjecanju stopala. Osjecam te i ne mogu vrisnuti da sam te prepun i da se preljevaš niz sate koje se nižu svakog novog jutra, svakog novog dana. Možda ti veceras cežnja na prozorskom oknu ispiše ove rijeci. Možda one ožive, dobiju oblik i veceras cuješ kristale što ce se prosuti ispod krila ove noci i znaceš da to moj osmjeh ljubavi opet tvoje lijepo lice miluje.

Tvoji snovi veceras doticu vodu moje duše. Sva su imena ovdje. Svi pojmovi. Sve slike. Sve tuge i radosti. Svi poljupci u tišini, svi dodiri i zagrljaji željeni. Sve sjene cekanja i sva sunca nadanja. Sve strepnje, bojazni i nemiri. Tajna je samo u redanju redoslijeda. U kojem je onaj vjecni pokušaj duše da se dvoje u jedno spoji, misao na misao uputi, san na san, želja sa željom na nacin da cutnja i tišina, kazivanje i pisanje, blizina i daljina uvijek imaju okus poljupca. Bezbroj svakodnevno rođenih novih-starih, stanja, svih osjecaja tobom i tvoga imena, obasjanih, sanjanih snova u kojima si uvijek ti, svih želja koje pocinju i završavaju tvojim likom i puštanja smjerovima srca za koje znam da ce i veceras biti nošeni haljinama vjetrova i vode, upravo tamo gdje je moja najveca želja i strepnja...tamo gdje je moja svrha i smisao bitisanja, kazivanja, pisanja, snivanja, življenja... I nižu se misli, zapisi, nastaju planine nijeme cežnje i doline nade...

U vremenplovu srca između življenog, između nade i cežnje, vjere i snova zateknem sebe kako cesto ponudim nagodbu Usudu, da u Knjizi Sudbine ispiše nove redove na našim stranicama i u buduce događaje utka naše dahove želje i uzdahe žudnje. I tada me nevidljiva ruka ljudskih događaja odnose u beskraj tvojih savršenih dodira, u svilene mokre košulje putenosti, u rukave nježnih milovanja pod najjacim plimama ljubavi. Iza sna. Iza misli i uporišta bica. Iza imena koja dadosmo stvarima. Iza naših imena. Iza koraka. Iza svih odlazaka i povrataka. Iza svih sjecanja i snatrenja. Iza svih želja na splavu naših amaneta u kojem zaplovismo spojenih srca i uronismo u beskrajno more ljubavi spojenih duša... I nikada se nisam zapitao da li je moguce da je nestao tvoj lik u ogledalu, tvoj miris u vjetru, i glas u žuboru vode... Naucio sam se razdvajati i necujno prelaziti svijetove, putovati mislima i doticati ti dušu ne kvareci njenu stvarnost. Živjeti za tvoju srecu. Naučio sam te voljeti, a ne biti tvoja bol. I uvijek se budim sa jednom mišlju, snažnom, iskrenom i bezuvjetnom. O tebi. A nocu pišem zapis pisan ponocnim perom jecaja prošlosti s nasipima stvarnosti, šutnjama nade i neprolaznosti s dubokim virovima vjernosti svakom tvom dahu. Cutim te i nosim u sebi misao o daru Ljubavi zacetu novembarske noci u srcu ispod velikog mosta rijeke Usuda, kojim smiju jedino zaploviti duše što im je suđeno uminuti pred njima.

Znam da nikada necu uspjeti skupiti sve svoje osjecaje u jedan savršen zapis u kojem bi opisao, i stopio sve tvoje ljepote. Jer ne umijem ni u sunce dugo bez treptanja gledati, pa kako bih onda umio opisati tvoje lice višeg i jaceg sjaja. Pa pišem s vremena na vrijeme da barem osjetim svo svoje nesavršenstvo i nesavršenstvo svih onih koji su moje srce pohodili na stazama prošlosti i koji se zaklinjaše da su rođeni da vole i da budu voljeni. Ponekad samo sjedim i vremenplovom srca prelistavam naš spomenar. I tada se vratim u vrijeme kada je vatra ljubavi bio jedina naša najveca istina, a duše nam pred njom plesale s plamenovima žudnje i uzdizale se iznad svih znanih i neznanih granica. Vratim se u vrijeme kad se ništa nije moglo zamisliti bez ljubavi i bez nas. Kad su mirisne basce samo za nas najljepše latice otvarale, magicne aleje samo za nas mirisale, a kiše i vjetrovi zbog nas postojali. I upitam se da li nam je ljubav tada dušama šaputala sve tajne jutarnjeg rumenila, ružine ljepote, leptira i pcela. I ucila nas mudrosti voljena i kušnji razdvojenosti, dok smo pili sa njenih izvora strpljena. Vratim se našim stazama i koracam našim svijetovima prepunih tvojih rijeci, mirisa, tragova...i osjetim nemoc pred spoznajom da ne umijem odaslati sve siline i struje koje cutim, snivam, s kojima završavam i pocinjem svako svoje sutra. I plešem s mislima, drugujem sa snovima, pripadam daljini, i svim tvojim ljepotama u sebi, cudesnim bojama bojim naše svijetove. Svaki naš dan po jedan svijet. I nekad sam ti samo daleki stranac, nekada prijatelj, nekada šaptac duše, ili ljubavnik jutra, nekad naprosto samo srodno bice, cuvar mašte, ili samo tvoja tišina. Ponekad dopustim da me obgrli blagost zvijezda u svim svojim dubinama i bunarima prepunih vode tvojih nježnosti, ponekada se branim od napada misli koji žele ljubav u hodu proticanja vremena preodijeniti u haljine zaborava. A dođu i veceri u kojima mi dušu tuga, sjeta i nemoc pohode i tada bivam utjeha neutješnim tvojim vecerima i vitez koji hrabri sve tvoje nesigurnosti. Ponekad je teško sam se otkljucati iz odaja cežnje, ciji su ključevi izvana. Gotovo bolno nemoguce. I otplovim njihovim rijekama. Dođu i lijepe noci u kojima snivam budan svaki tvoj dodir, u kojima osjetim neizmjerne miline i predajem se nebeskim usponima i dubinama tvojih poljubaca. I postanem tvoja rijeka i vatra, mjesec i paucina sve dok me blago ne položi u krilo snova, gdje nam se duše sastanu i jedrima ljubavi obilazimo svijetove ugode sve do svitanja, kada se tijela predaju povojima jutra.

Lijepo je s tobom i tišinu slušati, i uvijek znati kuda cu zakoraciti, koga dozivati u koga se zaklinjati. I koracati uz tvoju sjenu znajuci da ce u bezrojnim mjesecevim nocima, rijeke teci bez vilinskih duša jer se nisi ogledala u njima. Bijelim plaštom pahulja novembar nas je zagrlio i magiju nam voljenja darovao, kada smo se našli ispod Rijeke Osjecaja. Duše su nam cule žubor ljubavi i prepustili smo srca i tijela silini prolaznosti i matici beskraja koja nas vuce ka velikom vodopadu Vjecnosti. Znali smo da se ništa na ovom svijetu nece uciniti samo zbog nas. Znali smo da ce nam cežnja biti drugo tijelo, u koji smo ušli prepuštajuci srca i sve svoje snove i želje ljubavnim cistilišnim vatrama. Na mjestu gdje se amaneti srca daju ostala je naša knjiga otvorena, nedopisana. Ostao je zapis u podnožjima zapisa. Veceras ce ostati i ovaj. Jer zaborav nikada nece otvoriti tvoje odaje niti ce te vjetrovi prošlosti odnijeti na obale prolaznosti. Jer mi je te novembarske noci duša primila najljepši dar. Ogrnuo sam te kaputom a ti si zakoracila duboko u moj svijet, razmaknula sve moje zastore srca i velove duše, poželjela koracati za mnom stazama koje vode od ljudi, gledala me je i ljubila ocima, ispružila mi ruke i nijemo zagrlila svako naše sutra...I zakoracila si sigurnim korakom u moje najdublje snove, zaobišla si sve svjetovne prepreke i nevidljive stranputice, i zajedno smo se penjali na najviše stablo nježnosti i strascu doticali vjetar. Prepoznavali smo oblake koji kruže oko naših srca i kroz daljni život nam prenose šapate neizgovorenog, a življenog i sanjanog. Zakoracila si u moju dušu i ja sam te uzeo za ruku, i vjencao s drhtajem prepelica i blagom jekom srca kraj izvora Ljubavi.

Zagrlicu te usred tišine noci. Zagrlicu te dok slikam naše snove. Zagrlicu te dok ove rijeci natapam stvarajuci od trena vjecnost. Ljubiceš me pješcanim zrnima, usnama od najljepših kristala. Dodirnuceš me kao tajanstvena esencija plesaca u transu, ljepotom i blagoscu proljetnog lahora. Pojam o mjestu, o vremenu, i prostranstvima postace mi neshvatljiv, i biceš moj najljepši povez od vatrenih sjena preko razuma. Uzeceš me veceras i pusticeš da opet poletim. Kroz tebe cu vidjeti sve vatre svijetova, a ti ceš s lahkocom rukama prolaziti kroz moje grudi. Veceras ceš opet biti svemocna, neodoljiva i neuhvatljiva. Zemlja ce se zatresti u klancima i kanjonima srca, ukazace se sve naše rijeke nježnosti i strasti...

Nocas s tobom mogu ovu noc sjediti nad vodama sanjanog i slušati melodije zvijezda zarobljene u vatrama srca. Mogu ti šaputati rijecima istkanih od vreline dahova zatomljenim u svakoj mojoj pori, ili kosu ti mrsiti topliom dlanova sunca. Mogu s tobom nestajati i dušom otploviti na daleka putovanja na mjesta gdje cemo živjeti treperave nepojmljive ugode i šaputati sa vjecnima. I sve veceri iza mene i sve preostale veceri u mom bitisanju, blistava i tajanstvena stajace duša moja, pred svojom sjenom i sjenama tvojih sjena, udisace ljepotu i jedinstvene miomirise latica tvoga srca. Jer ja sam samo nebeska kaplja u neiscrpnoj kiši ljubavi koja suši sadašnjost pred beskrajima sanjanog, koja se odrice svega što ne dolazi od tebe, kapljica u kiši ljubavi koja osluškuje svaku tajanstvenu misao ispod tvojih obrva.

S tobom mogu sve i ništa više ne moram znati, niti korake i smjerove mjeriti, sem sjajiti tvoju bliskost koja ce trajati sve dok trajem i ja. Predajem ove rijeci tebi i šapatu drveca jer mi noc i sam život s tobom postade opojan san..