Nikada necu reci...tako je moralo biti...

Veceras valovi misli, mora dilema, jezera sjecanja. Nemir i Smiraj. Slike pocetka i kraja kao bljeskovi iz smjerova bez reda natoloženih onim što si pohranila u meni. I puna i prazna sehara. Izgovoreno i neizgovoreno. Ucinih dobro. Ili ucinih loše. I znam i ne znam. Progutana pitanja. Nemušti odgovori. Misao i cuvar i tamnicar, i tvrda i nježna i sjajna i tamna. Danak Ljubavi. Cijena... Nagrada ili kazna srcu. Amanet trajanja i vjernosti. Cekanje ili polazak. Sjecanje jedno, peto, deseto, stoto... Dalje ili stati.... Granica ili beskraj...Nisam u posjedu spoznaje šta je pocetak a šta kraj. More osjecaja. Jezero stanja. Srce puno. Duša sjetna. Tijelo bolno...Virovi prošlosti i sadašnjosti. Osmjesi buducnosti. Magican beskraj žuborenja srca, u kojoj je nemoc kao blagost, a bliskost kao slabost. Senzibil dar, i teret. Lahkoca rijeci dubina osjecaja. Nada i molitva. Sreca u želji. Radost u voljenju. Spoznaju u cežnji. Lice i nalicje Ljubavi...Java i san. Raskrsnica. Nova staza ili stara staza sa drugim putokazima...Labirint Ljubavi i voljenja...prelistavam posljednu stranicu sjecanja...Krug bez kraja, magija i retrospekcija duše. Stepenik više i novi iznad njega. Basca. Zapis. Dar Ljubavi. Niti duše...Vjetrovi zaustavljanja i rijeke nenapisanih osjecaja...I malo je i mnogo je...Da li je tako moralo biti...

Srce zadrhti, zastane, kao da komad planine otkliže. Pomjeri se nesto u njegovim dubinama i kao gejzir prsnu zatomljena osjecanja, sjecanja, nade, snovi, veziva i jeka želje, nevidljiva esencijalna stanja pohranjena u ljuskama u najdubljim jezgrama duše... Osjecaj snažan i silovit kao kada rijec zadrhti u snu, ili suzom pisana zatreperi na pismu nikada odaslatom, ili kao besmisao onemocalih bjegova srca od pokušaja zatomljavanja cežnje, potrebe, želje koju predadoh i prepustih prošlosti, sjecanjima.... Pokrenu se nikada zaboravljene slike, mirisi, rijeci pohranjene negdje duboko unutra u ko zna kojem sloju duše. Isplivaju svi osjecaji složeni na police neodsanjanih ljubavi kao cijena pristanka razumu. Kao cijena stvarnosti koju nismo imali hrabrosti zajednicki mijenjati...Stvarati nasu stvarnost...I budem ucijenjen najgorom od svih ucjena i nemam nikakava izbora. sem pisati ih, slagati rijeci onako kako naviru... Mogu ja u sebi pokušavati vratiti ih na mjesta odakle naviru, ali svejedno je. Vec su tu. Kako god pokušavao, koliko god puta pokušavao, trazio izlaz u njihovim zamkama, ona se još dublje zasijecaju u nikada do kraja zalijecene rane srca. Zacijeljene, ali nikada zalijecene...Da sve što me pohodi veceras sažmem u par recenica o ljubavi dostojanstveno, sa par rijeci u kojima ce odzvoniti pravicnost Usud, žudnja moja, ili Tvoja, ili naša, rijeci u kojima ce se zacakliti i cuti odjek bola i cežnje. Da, ne napišem. Ili da pišem...Uvijek dvojnost, raskrsnica. da sve nase mjesto ovih rijeci postane tisina...Nešto u srcu, necujan glas ili poriv, traži, želi, sapuce da Ti ostavim zapis. Sebi, Tebi, Nadi. Vremenu. O nama. O nekada. Ali razaznaje potrebu da ostane zapis...I pisacu, ali nikada necu reci tako je moralo biti… Veceras se necu pitati da li su se urušili svodovi neba naše Ljubavi. Da li nam je iscurilo obecano, Usudom upisano vrijeme...Necu se pitati da li su nestali Tvoji glasovi, da li smo donijeli neku pogrešnu odluku, ucinili pogrešan korak, ili rekli krive rijeci. Necu se pitati je li Usud prestao vjerovati u nas sa svim onim bezbrojnim slucajnostima u koju vjeruju samo istinski zaljubljenici. Necu ni tražiti ono nevidljivo mjesto koje se negdje uvijek raskine, razvrgne, zamrsi, ono mjesto kada nešto pođe mimo naših duginih boja kojom slikasmo sutrašnjicu, kada nam se ljubavni snovi približe ogledalima istine...Necu ni nikada reci tako je moralo biti, niti cu dozvoliti ponosu da raste i likuje da se u ovakvim nocima zaogrnem njime.

Jer si me naucila kako je istinski voljeti i živjeti Ljubav. Kako se o srušenim mostovima i praznim tragovima kada ljubav nosiš u srcu može lijepo pisati. Jer si me naucila da ljubav može biti i savršeno sretanje i pogrešno doticanje duša i samotno zapisivanje uz jecaje cežnje. Jer si me naucila da se iz bola uvijek rađa novo još ljepše osjecanje. Jer si me naucila da se u ovakvim nocima u njenim sitnim satima vrijedi porođati svaki put iznova iza sopstvenih nemoci. Jer si svojom ljubavlju razgrnula sve nevidljive zastore s moga svijeta i izgovorila tada najsnažnije amanete ljubavi koje moja duša ne zna slušati izvan sna, koje živim, pišem i slikam. Razgrnula si svu moju prošlost i odložila je ma police među sjene sanjanog. Uzeli si sve moje bez uzimanja i provukla mi srce kroz staze i aleje s mirisima nade. Pokazala si mi svoju ljupkost i ženstvenost i svojom ljepotom otvorila sve kapije riznica ugoda I nježnosti, sve kapije riznica beskraja. Sve moje duševne okove si raskovala pa ih svojim uvojcima svezala. Naucila si me smijati se necujnim osmijesima. Naucila si me slijediti Tvoje tragove u vremenu i mirise u vjetru...Naucila si me nikada ne odustajati...Naucila si me da nisi samo lijep cvijet koji se bere i miriše, vec si i cvijet i nebo i oblak i trava...Naucila si me piti nježnost iz kristalnih pehara iz kojih se pije nade krvavih potpisa...Naucila si me stajati sam i klecati, padati i trcati i letjeti a potom sve svoje radosti i rane nutrine rijecju oslikati. Naucila si me je kako je lijepo reci da nikoga nisam kao Tebe volio. Naucila si me kako da postanem plemenitiji i kako nebeskom svodu da šapucem. I da Te slušam u svakoj pjesmi, vidim u svakom licu, nalazim u svakoj daljini jer se one s Tobom ravnaju. Naucila si me da se svi mostici svijeta ljuljaju jer ih Tvoja treperava duša nocu dahom ljubavi pomiluje. I zašto se vodene nježnosti mora preplicu, kada koracas njima ne dotakavši ih. Naucila si me voljeti sveto, iskreno, neprolazno, naucila si me je o ljubavi pisati i rijekom sjecanja na splavu stvarnosti ploviti. I da je svaki dan dar koji srcem mogu pretvoriti u hram ljubavi. Pa da dalje koracam kroz vrijeme, kroz rijeke ljudi i želja, sa samo jednom vizijom, jednom željom i molitvom. Naucila si me je da me ništa više ne može zadiviti kao Ti...

I zato nikada ne mogu reci tako je moralo biti…

I pišem i živim Te i dišem Te, jer sam tebi u puste cini pripadanja gladan nježnosti lijegao. Kroz vatru i vodu plijen Tvoj sam radosti postajao. Kroz kamen i pepeo u Tvojoj kosi nestajao. Gorio Tvojim toplim vodama i tekao gorama. Ponornicom mjesečine nagost Ti ljubio. Tišinom se zaklinjao i teturao. Amanetom nemoci posrtao. Pridizao. Lebdio. Nestajao. Znojem se nocnim u cežnji za Tobom caklio. Strepnjama se zorom svjetlucao. Prolaznost dana i nepremostivu daljinu prebirao i proklinjao. Jer mi je nemoguce razluciti pa napisati šta me više radovalo u danima kada sam bio s Tobom. I rascijepljen u noci, razdvojen od okova vremenskih zrnaca, dok bezbrojni valovi sjecanja nadiru i natapaju korita svakog željenog i sanjanog sutra, prije nego me plime i oseke lelujavih snova u Tvoje mirise ponesu, necu nikada reci tako je moralo biti, jer si me naucila biti Ti i ne biti ja. Necu nikada reci tako je moralo biti, jer si me naucila da u svakom vremenu onom prošlom i onom buducem iz Tvoga pehara ljubavi pijem i budem zauvijek zajedno ili razdvojeno opijen Tobom... Nikada necu reci tako je moralo biti, jer Te pišem, dišem i živim, jer nitima ljubavi u srcu utkah Tvoj znak beskonacnosti jer zauvijek bdijem nad Tobom, jer zauvijek bdijem nad prostranstvima Tvojih snova…jer zauvijek bdijem nad Tvojom srecom...

Nikada necu reci...tako je moralo biti...