To može samo Tvoje voljenje...

Nemiri...Proslo je. Vratio sam se...Sve to nekako prode kroz mene. Svi strahovi, nemiri i nemoci...Sve beskrajno duge, lijepe i bolne ceznje...Kao tama kroz mahovine. Nisu se moje nocne trave bojale gnjevno rasute kisa daljine... Nisu se same od sebe otvarale i zatvarale putne kapije... Nisu letjele stranice sjecanja i listovi moji djecjih snovidenja. Nisu se majcine ruke bojale za mene kad sam istrcao pred prve kocije oluje. Nevidljivi konji ljubavi ne gaze djecake... Nevrijeme ceznje ne cuje ljude.Osjetio sam. Putovao sam u vremenskoj kociji ceznje....Vrijeme je pomijesalo snove i zavezljaje. Duboko pod zemljom rusilo se jos jednom zdanje carske konjusnice. Prolomio se topot plemenitih arapskih letaca cijelom ravnicom srca sto te dozivase.... Oni uvijek izjure u kad nebesa polude. Sklonio sam se u slike tvojih blagih, njeznih dodira.... Mogao sam dotaknuti hrapava vrata tvoje kuce. Osjetiti glatkocu kamenih stubova s kojih sam ljubeci te na put ispracao oblake. Bio sam njihov kapetan bijele plovidbe. Znas, zaljubljeni i drvece imaju cudne nemire. Valjda zato sto imaju slicno korijenje. Oni koji vole i drvece nikad u dubini sebe ne napustaju zavicaje. Odvezu ih nekako i raznesu svijetom kao trupce, tavanske grede, slikarske okvire, klavirske ploce ili podne daske neke Bogomolje. Ali oni uvijek ostaju ondje. Zaljubljeni i drvece ne mogu pobjeci od sudbine, kuda god rijeke odnijele prve boli u spoznaji ceznje i posljednje zive listove nade... A sada je u iste jastucnice poletjelo i mjesto i vrijeme. Bio sam i ovdje i ondje. U bolu i radosti s tobom...Zrakom zasumjese neumoljive siline. Nesto sto odnosi, lomi i povija duse strazara tisine. Nesto sto moze usisati svo korijenje, svu otopljenu krv zemlje pa ponijeti u visove. To nije bilo moje nevrijeme bolne ceznje...Ono drugacije dode i ne prate ga tmaste modre jastucnice. Moje nevrijeme je unutrasnje i uvijek zapocne kad se u snu prenem, uvijek u rani sabah, misleci da sam izgubio Tebe. Ja nemam vise ni neba ni zemlje i sve je zapravo tvoje. Imam dane i dlanove i sjecanje na scoje prve price. Jesam li se zaista rodio da ih pisem za Tebe? Da budem listonosa vlastite duse? Jesam, jer i moji nemiri i strahovi dobili su u tvojoj ljubavi smisao...Ponekad sve vidljivo nase stane u uske retrovizore.

Vracao sam se i za mnom su ostajale provincije ceznje...Sumjele nabrekle topovnjace nemira pustene u plahe lugove. Krsile njedra ponosnih hrastova i kinjile moje ohole bukve. Vozio sam cestom posutom slomljenim grancicama, kao rastrganim ruzinim laticama zelene samoce, nenamjerno saginjjuci glavu, kao da ce mi viloviti nemir odjednom nanijeti sve to u lice. S obje strane puta krosnje mojih nemira se u bijesnom plesu doticase. Kako je varljivo ljudsko kretanje. Kako je cudno nemicanje kad svijet ide u virove.

Dozivao sam te mislima. Jako...Jace...Najjace...Prizvao tvoje cudesne njezne ruke. Tockovi su se vrtjeli juznom cestom i ja sam nestajao u daljini, negdje gdje putokazi poznase jedino tvoje ime. Proslo je. Tvoj glas utisao je sve moje oluje. Umirio zavjese ceznje. Zagrlila si me. Uvijek to ucnis kad ruzno sanjam ili me rastuze prejake slikarske duge. Polegla si me u tiho krilo polumracne sobice i pustila proslost da zavrati svoje konje, husarske odore, casničke sablje i bojne amanete, kao moja carica Vjecnosti... Potoci tvoje topline progutase sve moje gutljaje strepnje. Dozvase mora i rijeke. Laganom kretnjom tvoje spavacice, sve nestade, pomiri se s tisinom i sneno utihne. Dugo u noc saptala si mom ranjenom drvecu i zacjeljivala bolno otkinute grancice. Drvece i zaljubljeni imaju iste rane. Iste nemire. Vratila si me u svoje zavicaje Ljubavi...To mozes samo Ti...To moze samo tvoje voljenje...

Postoje trenuci maznih privijanja kad te ne razlikujem od sna kao da si se neznatno pomakla trazeci trenutak treptaja... Probudila si me opijena blagim kistovima disanja u kusnje ranog sabaha...Natopila si mi misli vilinskim svilama nauljene drhtajima zutih svjetiljki u koljenima, ceznjama dlanova natopljenih vizijama savrsenog prekrivanja, namocene u brzim skicama putujucih mastinih majstora. Posakrivala svemire kljucaonica u vremenska jezerca nemira i obavila tkanjima grljenja prvih ljubavnih tkaninara...Labudi ljubavi su krotko polijegali u nasa privijena krila jer si me njezno uza se polegla i saputala neka jos malenkost odsanjam,neka jos malo budemo omaglice tijela dok se ne zarumeni amanet zavjesa... Dan se poput knjige rastvorene na vjetru pomaknuo za nekoliko stranica kao nesto u pjesmi nad pjesmama.. S korica je pobjeglo medu prste nase osjetne jablane milovanja zaljuljane u praskozorje... Nasa priljubljena lica i slikarski otisak zagrljaja na platnu toplih jastucnica, blagost pripadanja, plahost i nestvarna, neopisiva ljepota primicanja bliskosti dusa...Ponovo sam usnuo u tvojoj postelji i predao se umornoj drhtavosti s kojom si oslikala moje grudi kao sto vodena ptica pomice vlati u visokoj majskoj travi...

Ne znam jesam li ti uspio reci koliko te snazno volim prije no sto me ponesose tvoji valovi...Ne znam jesam li te prije predivna sna uspio usnama jos jednom dotaci... Sjecam se da sam se samo upitao hoce li sve opet biti tu kad opet otvorim opcinjene oci i prhnem u sabahske bajkovitosti... Poput jeza sto viri kroz lisce malkice sam otvorio oci i provirio i dan se polako podizao u tvojoj rasutoj kosi kao maleni pauk po plahoj prozirnoj zavjesi dok si ustajala pazeci da me ne probudis dok si milovala topla mjesta moje umirenosti pazeci da se treperenjem ne pozlijedi ovojnica mene...usnulog...zaljubljenog djecaka kojom si natopila sve moje misli...I vidio sam kako je nespretno bio uganuo stopalo mazni polumrak jutarnji na tvojoj bedrenoj bjelini dok se pokusavao za tobom iskrasti. Stavila si pod jastuk granice tisine da me niposto ne probudis, jer sam nekako djetinje vjerovao da cu se probuditi prvi i necim te dragim iznenaditi...I još su samo jagodicni rasljari trazili nešto u mehkoj udubini koju smo tezinama tijela i lahkocama voljenja bili ucinili...Vratila si se s necim tako njeznim, mehkim i mirisnim... Dlanovima skrivenim, dotakla si moje jedrenjake miline u mojoj nadlanici i sve moje zelje, sv moji snovi se prenuse u tvojoj postelj...Njezno se privih k tvojoj toplini...

Proslo je. Tvoj glas je opet utisao sve moje oluje. Umirio zavjese ceznje. Zagrlila si me. Potoci tvoje topline progutase sve moje gutljaje boli. Dozvase mora i rijeke. Laganom kretnjom tvoje spavacice, sve nestade, pomiri se s tisinom i sneno utihne. Dugo u dan saptala si mom ranjenom drvecu i zacjeljivala bolno otkinute grancice. Drvece i zaljubljeni imaju iste rane. Iste nemire.Vratila si me u svoje zavicaje Ljubavi...To mozes samo Ti...