Daljina s mirisom pijeska. Toplina misli s odbljescima ogledala žudnje. Osjetim tvoj dah i vidim tvoj uvojak kose. To se zatomljena tišina cežnje s razmaknutih usana u mene slijeva Preda mnom, neotvoren zavežljaj noci. Ti još spavaš. Kosa ti cudesna oplakuje mora. Necu te još buditi. Dugacka je noc. Razmišljam. Šutim. Osjecam. Znam. Sve svoje ti nocas ddnosim u tvoje strane svijeta. Nježna su misli pripadanja. Osjecaji uzdizanja i nestajanja. Kao godišnja doba iza bijele kuce samoce beskraja cežnje. Nocas usnivam u tvojoj kosi.
Nocas sam dotakao kvaku na nevidljivim vratima i cuo žamor probuđenih svijetovašto se sastaju samo dok te snivam i vijecaju o našoj ljubavi...Nastojim da velike rijeci danas ne stave na mene svoj tajanstveni plašt. S tobom ja želim biti jednostavan, topao, obican, s obicnim koracima i malim rijecima, s mislima poput najmanjih orijentalnih šalica. S papucama koje ne moraju nužno voditi do zvijezda. S maramicama koje možemo dijeliti poslije kihanja, sa svijecom kraj postelje i nježnim tišinama. Rekla si da te mogu potražiti kad god te ustrebam i ja evo, svakim svojim dahom tražim i nalazim te, jer ti ste moje tijelo i moja duša. Dugo vec, sve je s tobom iznutra. Dišem te i puštam u sebe naznatna kao bajkovit dušin mjesecine glas- Volim te nježnu i neiskazivu i mogao bih sretan umrijeti za tebe...Ja toliko jako želim da ti budeš sretna...Kako ljubav najljepše može zaželjeti srecu? Smije li se ona uopšte zaželjeti? Smije li ona samoj sebi amanet u srcu postati? Zastajem u pisanju kao isposnik prije obracanja u Milostivog kome zahvaljujem na Tebi...Pomislim ako posegnem u košaricu dobra pa srcem za tebe zaželim zdravljha, veselja, srece, mašte, ljubavi, mira, ushita, nadahnuca, slobode, i još ljubavi, hoce li se od same moje srcane želje sve to tebi ostvariti- A onda pomislim neka te te sve ovo snažno dohvati i ispuni, pa makar i po cijenu da mene stignu najgore samoce i najvece nasrece. Ja želim biti tvoj gromobran svih tuga, sjeta, nevolja, umora i nesrece. Da kada nnihove munje krenu na tvoje srce da udare u moje...Ja vec jesam tvoj mila kako niko nikada bio nije...
Dođem u ovu tvoju bascu pokloniti ti osmijeh tišine ubran kraj rijeke ljubavi .Dođoem ti ubrati cvijet prostodušniji od tratinčice. Dođoh ti mila moja šapnuti da tajne, poput zvijezda i mjesecine na cudan nacin samo za tebe sjaje. Dođem mirisu duše moje da ti šapnem ovaj veliki usnuli grad nije isti kada tvoje lijepo lice sniva. Ni nebo, ni zvijezde, ni citav svijet. Dođem da ti šanem da si ti najljepši ukras ovog novog vijeka i s tobom se ja svemu radujem. Jer ti si ljubav moja ljubav koja se s vrha jarbola u daljinama nazire, a tako si duboko u meni kao najdragocjenija karta, još iz vremena kad se vjerovalo da su mornarima ljubavi suđene sirene...Dođem da ti napišem nenapisano pisamce svojih cežnji da ga tvoje oci u sumrake miluju, da ga taknu tvoji nježni prsti, da sve ove rijeci zacuju tvoje disanje i samo da zadrhte od miline...Neobicno se osjecam nocas, kao da je nešto u ovoj noci carobno razrijedilo moju bol želje i učinilo me bližim maglicama i paučinama. Volim ovu zlatost zvijezdanog neba koja me podsjeca na ljepotu tvoga lica. Volim snivati otisak tvojih usana na mojim Volim strepiti jesu li preodviše umorila u danu koji je iza nas. Volim tvoje puteno mlijecno bijelo lice i oči koje su sada najljepše na svijetu. Cuvat cu te, kad god tvoja ruka zadrhti primajući kašikicu, pridržat cu je mislima. Što god ti sada nedostaje, donijet cu za tebe. Cvijeca, sunca, topline, sna, smijeha, ma svega!
Nedostaješ mi jako. I snivam te dane i noci . I svi moji najljepši snovi i najljepše želje imaju širom raširena krila, širom otvorene oci, ili je to tvoja ljubav u mojoj duši ono što se preklapa sa širinom svijeta, da mi se ucini kako smo svijet i nas dvoje upravo najljepša bliskost. Zapravo jedna mjera neshvatljiva ljubavnog sna. Snivam o tebi i onda se sve zavrti i sva se pod namnom zaljulja, svaki se naš susret, zagrljaj, poljubac, u neprolaznu rijeku življena pretvori... Zamiriše mi i tvoje djetinjstvo, zatrepere mi sva doba kad se u nama moglo prstima razbrajati cuda svemira, kad noc bijahe sretna zbog naše ljubavi a nebo nam toplo zaklonište sa zvjezdicama ispod pokrivaca. Volio bih putovati u sve tvoje dane iz djetinjstva, u tvoja najprva cuđenja poci u bajku izvan vremena gdje drvece procvjeta u tvojim ocima a travke,vocnjaci, leptiri i proljeca najprije zamirišu u tebi, a tek onda iza ziminih haljina. Toliko toga bih ja volio s tobom, poci na izvore gorskih rjecica i slušati ljepotu aksamskog ezana. Volio bih sabahom kleknuti s tobom pred divno sunce što se rađa, pa biti vjencan prvim svjetlima u amanet vjecnog pripadanja tebi...Volio bih poci za tobom kad veliko rumeno sjajno sunce, krene na dugi počinak, pa u ovom gradu, za leđima svijeta, tišina i vijeka svu noc te ljubiti i prebivati u tvojim njedrima. Volio bih rastvoriti Casnu Knjigu pripadanja na stranici gdje se nijemo prepoznaju naša srca, gdje nema ni valova razdvojenosti, ni hridi daljina, ni otkucaja cežnje, vec samo nježna jeka jedinstva našeg ljubavnog drhtaja. Volio bih s tobom sve tvoje strahove strahovati i jedriti kroz dane koje su nam preostali u životu i bijelim jedrima nesanice blijediti i bijeliti naš zajednicki život. Izmicati vucjim bljeskovima tuge iz tame, hititi i pristizati svaki dan do tebe i pred tebe, sve prepreke ti životne uklanjati i otklanjati, potoke preskakati i cestama grabiti da te što prije vidim, dodirnem, zagrlim i poljubim...Nestajati od vatre tvojih dodira u tvojim poljupcima nalaziti i otkrivati zvijezde, sve svijetove prožimati i zauvijek se jedno uz drugo prelijevati kao dvije vode u jedno more i zauvijek u tebi i ti u meni postojati jedno u jednome dvoje u istome prvo u posljednjem. Posrtati i stidjeti se prinositi ti najljepše darove, umirati i rađati nerođenu djecu snivati i planirati i sve naše nedoživljene dane u cežnji odživjeti...i život s tobom željeni živjeti...Jer sva moja sreca je ljepoti tvoga nježnog dlana, jer je u ljepoti tvoga bitisanja moj smisao postojanja...
Nocas sam dotakao kvaku na nevidljivim vratima i cuo žamor probuđenih svijetovašto se sastaju samo dok te snivam i vijecaju o našoj ljubavi...Nastojim da velike rijeci danas ne stave na mene svoj tajanstveni plašt. S tobom ja želim biti jednostavan, topao, obican, s obicnim koracima i malim rijecima, s mislima poput najmanjih orijentalnih šalica. S papucama koje ne moraju nužno voditi do zvijezda. S maramicama koje možemo dijeliti poslije kihanja, sa svijecom kraj postelje i nježnim tišinama. Rekla si da te mogu potražiti kad god te ustrebam i ja evo, svakim svojim dahom tražim i nalazim te, jer ti ste moje tijelo i moja duša. Dugo vec, sve je s tobom iznutra. Dišem te i puštam u sebe naznatna kao bajkovit dušin mjesecine glas- Volim te nježnu i neiskazivu i mogao bih sretan umrijeti za tebe...Ja toliko jako želim da ti budeš sretna...Kako ljubav najljepše može zaželjeti srecu? Smije li se ona uopšte zaželjeti? Smije li ona samoj sebi amanet u srcu postati? Zastajem u pisanju kao isposnik prije obracanja u Milostivog kome zahvaljujem na Tebi...Pomislim ako posegnem u košaricu dobra pa srcem za tebe zaželim zdravljha, veselja, srece, mašte, ljubavi, mira, ushita, nadahnuca, slobode, i još ljubavi, hoce li se od same moje srcane želje sve to tebi ostvariti- A onda pomislim neka te te sve ovo snažno dohvati i ispuni, pa makar i po cijenu da mene stignu najgore samoce i najvece nasrece. Ja želim biti tvoj gromobran svih tuga, sjeta, nevolja, umora i nesrece. Da kada nnihove munje krenu na tvoje srce da udare u moje...Ja vec jesam tvoj mila kako niko nikada bio nije...
Dođem u ovu tvoju bascu pokloniti ti osmijeh tišine ubran kraj rijeke ljubavi .Dođoem ti ubrati cvijet prostodušniji od tratinčice. Dođoh ti mila moja šapnuti da tajne, poput zvijezda i mjesecine na cudan nacin samo za tebe sjaje. Dođem mirisu duše moje da ti šapnem ovaj veliki usnuli grad nije isti kada tvoje lijepo lice sniva. Ni nebo, ni zvijezde, ni citav svijet. Dođem da ti šanem da si ti najljepši ukras ovog novog vijeka i s tobom se ja svemu radujem. Jer ti si ljubav moja ljubav koja se s vrha jarbola u daljinama nazire, a tako si duboko u meni kao najdragocjenija karta, još iz vremena kad se vjerovalo da su mornarima ljubavi suđene sirene...Dođem da ti napišem nenapisano pisamce svojih cežnji da ga tvoje oci u sumrake miluju, da ga taknu tvoji nježni prsti, da sve ove rijeci zacuju tvoje disanje i samo da zadrhte od miline...Neobicno se osjecam nocas, kao da je nešto u ovoj noci carobno razrijedilo moju bol želje i učinilo me bližim maglicama i paučinama. Volim ovu zlatost zvijezdanog neba koja me podsjeca na ljepotu tvoga lica. Volim snivati otisak tvojih usana na mojim Volim strepiti jesu li preodviše umorila u danu koji je iza nas. Volim tvoje puteno mlijecno bijelo lice i oči koje su sada najljepše na svijetu. Cuvat cu te, kad god tvoja ruka zadrhti primajući kašikicu, pridržat cu je mislima. Što god ti sada nedostaje, donijet cu za tebe. Cvijeca, sunca, topline, sna, smijeha, ma svega!
Nedostaješ mi jako. I snivam te dane i noci . I svi moji najljepši snovi i najljepše želje imaju širom raširena krila, širom otvorene oci, ili je to tvoja ljubav u mojoj duši ono što se preklapa sa širinom svijeta, da mi se ucini kako smo svijet i nas dvoje upravo najljepša bliskost. Zapravo jedna mjera neshvatljiva ljubavnog sna. Snivam o tebi i onda se sve zavrti i sva se pod namnom zaljulja, svaki se naš susret, zagrljaj, poljubac, u neprolaznu rijeku življena pretvori... Zamiriše mi i tvoje djetinjstvo, zatrepere mi sva doba kad se u nama moglo prstima razbrajati cuda svemira, kad noc bijahe sretna zbog naše ljubavi a nebo nam toplo zaklonište sa zvjezdicama ispod pokrivaca. Volio bih putovati u sve tvoje dane iz djetinjstva, u tvoja najprva cuđenja poci u bajku izvan vremena gdje drvece procvjeta u tvojim ocima a travke,vocnjaci, leptiri i proljeca najprije zamirišu u tebi, a tek onda iza ziminih haljina. Toliko toga bih ja volio s tobom, poci na izvore gorskih rjecica i slušati ljepotu aksamskog ezana. Volio bih sabahom kleknuti s tobom pred divno sunce što se rađa, pa biti vjencan prvim svjetlima u amanet vjecnog pripadanja tebi...Volio bih poci za tobom kad veliko rumeno sjajno sunce, krene na dugi počinak, pa u ovom gradu, za leđima svijeta, tišina i vijeka svu noc te ljubiti i prebivati u tvojim njedrima. Volio bih rastvoriti Casnu Knjigu pripadanja na stranici gdje se nijemo prepoznaju naša srca, gdje nema ni valova razdvojenosti, ni hridi daljina, ni otkucaja cežnje, vec samo nježna jeka jedinstva našeg ljubavnog drhtaja. Volio bih s tobom sve tvoje strahove strahovati i jedriti kroz dane koje su nam preostali u životu i bijelim jedrima nesanice blijediti i bijeliti naš zajednicki život. Izmicati vucjim bljeskovima tuge iz tame, hititi i pristizati svaki dan do tebe i pred tebe, sve prepreke ti životne uklanjati i otklanjati, potoke preskakati i cestama grabiti da te što prije vidim, dodirnem, zagrlim i poljubim...Nestajati od vatre tvojih dodira u tvojim poljupcima nalaziti i otkrivati zvijezde, sve svijetove prožimati i zauvijek se jedno uz drugo prelijevati kao dvije vode u jedno more i zauvijek u tebi i ti u meni postojati jedno u jednome dvoje u istome prvo u posljednjem. Posrtati i stidjeti se prinositi ti najljepše darove, umirati i rađati nerođenu djecu snivati i planirati i sve naše nedoživljene dane u cežnji odživjeti...i život s tobom željeni živjeti...Jer sva moja sreca je ljepoti tvoga nježnog dlana, jer je u ljepoti tvoga bitisanja moj smisao postojanja...
Postovi
Nema komentara:
Objavi komentar