Za Njen dasak duse...

Veceras ce mi goditi društvo satkano od nebeskih paucinastih snova. Prisjećanje i nizanje sitnih koraka. Opet je poželjela da oživi. Nešto u meni priziva Pamćenje žene. Nešto u meni priziva da je iznjedrim, vratim, u svim svojim blagostima.Zatvorih oci i vidjeh izvor žara. Šapuce mi vatra srca svojim jezikom iza svih pocetaka i krajeva. Umjetnicke slike srca na cijem platnu veceras nada i cežnja kistom najljepših žudnji na stranicama želja slika jedno ljepše sutra. I nisam sam jer je samnom ono nesagledivo mnoštvo nečujnih lijepih sjecanja što svjetlost nade da cu je nocas opet oživjeti primaju u visini povijenih trava prošlosti. Bonaca i vulkani, plime i oseke osjecanja optocenih u glatke bezbrojne melodije tišine. Zaborav veceras nece doci. Nikada i nije. Jer uvijek ce u srcu biti magije ljubavi da postanem travka na stazi kojom ona hodi a odjek njenog koraka pružat ce mi plašt mehke svježine. Vrata srca iskovana od Ljubavi, Usuda, Snova, koja cuvaju njeno gnijezdo u kojem je pohranila sebe, veceras mu nece biti otvorena…

Njeni snovi veceras doticu vodu moje duše. Sva su imena ovdje. Svi pojmovi. Sve slike. Sve tuge i radosti. Svi poljupci u nemoci tišine, svi dodiri i zagrljaji željeni. Sve sjene cekanja i sva sunca nadanja. Tajna je samo u redanju redoslijeda. Onaj vjecni pokušaj duše da se dvoje u jedno spoji, misao na misao uputi, san na san, želja sa željom na nacin da citnja i tišina, kazivanje i pisanje blizina i daljina uvijek ima okus poljupca. Bezbroj svakodnevno rođenih novih-starih, slanja svih osjecaja od nje i njenog imena obasjanih, sanjanih snova u kojima je uvijek ona, svih želja koje pocinju i završavaju njenim likom i puštanja smjerovima srca za koje znam da ce i veceras biti nopšeni haljinama vjetrova i vode, upravo tamo gdje je moja najveca želja i strepnja...I nižu se misli, zapisi, nastaju planine nijeme cežnje i doline nade.
Zaticem sebe kako cesto ponudim nagodbu Usudu, da u Knjizi Sudbine napiše nove redove na našim stranicama. I tada me nevidljiva ruka ljudskih događaja odnose u beskraj njenih savršenih dodira, u svilene mokre košulje putenosti, u rukave nježnih milovanja pod najjacim plimama ljubavi. Iza sna. Iza misli i uporišta bića. Iza imena koja dadosmo stvarima. Iza naših imena. Iza koraka. Iza svih odlazaka i povrataka. Iza svih sjecanja i snatrenja, iza svih želja na splavu ljubavi u kojem zaplovismo spojenih srca i uronismo u beskrajno more ljubavi spojenih duša...Nikada se nisam zapitao da li je moguce da je nestao njen lik u ogledalu, njen miris u vjetru, njen glas u žuboru vode... Naucio sam se razdvajati i nečujno prelaziti svjetove, putovati mislima i doticati joj dušu ne kvareci stvarnost. Naučio sam je voljeti ljude a ne biti njena bol. Uvijek se budim se sa jednom mišlju, snažnom, iskrenom i bezuvjetnom O njoj. A nocu pišem zapis pisan ponocnim perom perom jecaja prošlosti s nasipima stvarnosti, šutnjama nade i neprolaznosti s dubokim virovima vjernosti svakom našem dahu. Cutim je i nosim u sebi misao o Ljubavi zacetu u srcu ispod velikog mosta rijeke Usuda kojim smiju jedino zaploviti duše što im je suđeno uminuti pred njima. I veceras blistava i tajanstvena stoji duša moja, pred svojom sjenom i sjenama njenih sjena i udišem njenu ljepotu i jedinstvenu neobicnost mirisa krila njezinog srca. I veceras sam samo nebeska kaplja u neiscrpnoj kiši ljubavi koja suši sadašnjost pred beskrajima sanjanog. I neka i dalje padaju kiše i svoju divotu daruju ružama i cvijecu, ja se odricem svega što ne dolazi od Nje...

Ovaj post je posvecen zeni, koja je svojom ljubavlju natopila sve u meni...
I veliki pozdrav za sve drage Rajlovcane....