Vecras cu dok žubori tišina i divna melodija kaplji sa granica nevidljivih svijetova ostaviti nešto tiši trag sjecanja. Šaputacu sjecanja o nama koja nisu ni roman, ni prica, ni bajka s koricama od prvih kišnih dlanova, šaputace o noci u kojoj sam budan osvanuo sklupcan u jednu suzu. Jer ponekada dođu dani kada snena duša klone kraj bolne stvarnosti neshvatljive bjeline papira, pa se onda sjeta prišulja i piše sama i onda nešto u našoj kosi, licu i usnama poželi ostaviti trag, pa ožive sjene zavjesa i zatalasaju se naši snovi u svjetiljkama vjecne nade i sve zadrhti u cudnim zapisima koje tada srcem iznjedrimo, sve sreca i prolaznosti, sva nadanja i stradanja sve vatre u nama, sve oluje vijekova, sve površine, valove i hrapave hridine naše nutrine. I tada se u nama, za nas, rastvore citava carstva carobna, i iz nas poteku rijeke zapisa natapajuci bijelu hartiju onim zatomljenim u nama, kao što i današnja kiša natapa i umiva grad, donoseci slike, mirise, sjecanja i ovaj moj zapis…
Jutros kiša rominja, polagano, lijeno, beskrajno dugo, kao da se dvoumi, da stane ili nastavi, leluja u vazduhu, pa se spušta i budi mi uspomene, lijepe i drage, donosi mirise prošlosti, izviru u meni slike, sjećanja, oživljava odavno zakljucane ljubavi u skivenim dijelovima sehare srca. Kako se uopšte osjecati kada nekog neizmjerno volite, a do nas dopiru snažni impulsi velike tuge? Kako preživjeti daljinu, strpljenje i sveti san pripadanja u noci gdje sve boli i blješti, puca i mrvi sve u nama? Ja sam pisao dugo, cesto, i svaku rijec natapao onim što je u meni, svakim osjecajem, željom i snom….
S kišom sam je upoznao, zavolio. Sklonio sam se pod njen kišobran, ne znajuci ne sluteci da sam skrivajuci se, sklanjajuci se od kiše, našao utocište i ljubav, da sam zauvijek se skrio u njenom srcu. Toliko toga tada nisam znao...Noci bez nje bile su beskrajno duge, bolne, iscrpljujuce. U jednoj takvoj noci ispunjen slatkim neobjašnjivim nemirima, carobnim snoviđenjima i nadama, a nošen željom, slatkim lelujavim mirisnim sjecanjima, slutio sam da cu je vidjeti, da ce mi je kiše kao nekada opet dovesti, osjecao sam je u svakoj kapljici, sve više je snivao, pomišljao na nju, izranjala je iz prošlosti i ne znam zašto i ne znam kako ali sam naslucivao i nazirao siluetu i njene obrise, te noci udisao i svoju i njenu bol, kao na nekoj cudnovatoj raskrsnici vjere u ljubav i stvarnosti koja se surovo smijala samoci i razdvojenosti, cijelim svojim bicem treperio sam slutnju da ce doci, da se nije predala, odustala, pokleknula, da ću je vidjeti, da cemo opet biti zajedno, da je čekala…
Od tada volim svaku kišu, bila mi je milost, natopila me i nakvasila mi srce ljubavlju. Ona nas je spojila i bezbroj kiša bile su samo naše. I godine u kojima su kiše bile i prolazile mnoge sam proveo sa njom u sjecanjima koja mi naviru, u tihim lukama, našim snenim oazama, gdje nam je jedino bilo važno da smo zajedno, suhi ili vlažni, u toplom ili hladnom u utocištima voljenih, utopljen u njene mirise i dahove i nekada bivao dugo razdvojen od nje i da, boljelo je. I tada sam joj pisao o bolnoj potrebi srca i svakog osjecaja za njom. Pisao sam joj o nocima u kojima sam zvijezdama, vjetru i vodi o svojoj Ljubavi c cežnji šaputao, pricao sam joj koliko sam samo noci nijemo gledao praskozorja i rađanje novog dana, tražeći u njemu Njeno lice. Slao sam joj pisma opisujuci svoja šaputanja u molitvama u kojima sam provodio noci, moleći za Nju, za Njeno srce, Njenu srecu, moleći Ga da mene optereti Njenim teretom, Njenim bolom, svakom njenom tugom i svakim uzdahom. Teška i duga bila je moja i njena cežnja. Nekada mi se u mom vapaju duše, u molitvi u kojoj su se miješale suze radosnice i suze tuge, dešavalo da osjetim Njeno prisustvo, Njen dodir i soba bi se ispunila Njenim mirisom i bila je tu kraj mene, bivao sam sa Njom, a onda bi jutrom odlazila. Znam da smo jedno drugome dušom i tijelom pripadali i svake veceri sam lijegao sa Njom i budio se sa Njenim likom. U snovima smo plovili zajedno, duše bi nam se spojile i svaki san je bio naš...I pisao sam joj o svim svojim osjecajima i ushitima, o svojoj radosti i sreci, o Ljubavi prema njoj, o zahvalnosti koju sam cijelim sobom osjecao što je stvorena, što postoji, što sam nagrađen darom njene neisrcpne Ljubavi, nježnosti i blagosti, njenim poljupcima, dodirima, milovanju, uzdahu, jer Ona je rođena samo da voli i da bude voljena. Pisao sam, šaputao, vjerovao, i svaki dašak vjetra, bio mi je kao od njenog srca znak i iako su godine prolazile, smjenjivala se godišnja doba, neke ljubavi se rađale, a neke na police prošlosti odlazile, svaka kiša mi je donosila njen miris i najljepše slike nježnosti koje smo jedno drugome s radoscu darovali. Sve njene osmijehe, tople i vrele poljupce, nježna milovanja, poglede, dodire…
Duga razdvojenost kojoj se nije naslucivao kraj nocima je donosila bolna stanja. Boljela su sve vatre u meni, sva ognjišta od snova i vjetar je bolio pjesmama zanosa i nade. Boljela je duša što se njoj bezimena predala i usud ispisan, razotkriven, postojan i pomiren. I sva djetinjstva od snova satkana, svi susreti, zakonitosti, slucajnosti, cežnje, predaje, pomirenja, pamcenja, mašte, snoviđenja. Sva pisma suzama natapana o ona poslana i ona nikada nenapisana i ona bezbroj puta procitana. Boljele su sve naše zajednicke slike bolio je pogled na njih i na sve one slike koje nikada nismo uslikali. Boljele su sve tišine, nemirne misli, sumnje, ljubomore, sve zamke nebeskog usuda, boljela je ta vremenska provalija u kojoj dane i noci provodismo, bolio je svaki predmet koji smo dlanovima dotaknuli. Boljela je potreba da je samnom, boljela je nemoc da išta promijenim, boljela je želja i htjenje, trgala mi komadice duše u tihim nocnim satima, boljela je daljina, boljela je stvarnost, boljelo je što sam je želio, ljubiti, milovati, držati u narucju,boljela je svaka misao i pomisao o njoj, boljelo je tijelo, tražilo njeno, tražilo toplinu i njenu putenost, boljelo je i kad sam se smijao, da, boljelo je, dugo, dok bol nije postao stanje u kojem se budim i liježim, jedem, citam, družim se, ali u svemu je dominirala bol za njom, njenim kao proljetnim suncem toplim poljupcima, našim nocima, njenim rukama kojima me milovala po licu, ljubeci mi oći svaki put kad bi se vidjeli, tako nježno i dugo kao da je zadnji put. I kada bi se culi nekada kratko, kad-kad duže, na trenutak, samo mali trenutak prestala bi bol od cežnje i kao pahulja snijega kada padne na dlan, rastopi se i nestane, tako i taj tren kada joj slušah glas, po nastaloj neumitnoj tišini postane pahulje koja se na dlanu otopi ostavljajući vlažan trag suza razdvojenosti i cežnja teška i stalna, neodguriva, sveprisutna, kao bolna otvorena rana nastavljala bi pritiskati dušu. Kazivala je da joj je teško, preteško. Da u samoci krši svoje ruke i uzdiše. Da je isplakala svoje lijepe oci i da u njima nema više suza. I da kako vrijeme odmice sve će tužnija biti…
I sada dok se slike kao na filmskoj traci smjenjuju jedna za drugom, prisjetih se se da sam ovakvog kišnog jutra napisao joj pjesmu, u bolu rastrazan strepnjom i slutnjom, da neće moci izdržati, jer sam joj osjecao u glasu tugu, umor od cekanja, bol i trazeci nacin kako da je zadržim, da ne posustane, ne poklekne, da je ohrabrim, uvjerim, znajuci da i nju teški nevidljivi tegovi želje, a neumitne samoce, bolnih usamljenih i tugom zbog razdvojenosti beskrajno dugih noci, sve više i sve jace kako je vrijeme prolazilo rastakaju, u svoj svojoj nemoci da išta promijenim jer tada nisam znao, nisam umio, nisam razumjevao, nisam, nisam, nisam, toliko toga nisam, a cijelim sobom sam želio i u nemoci posljednjoj nadi i vjeri u ljubav, napisao joj pjesmu Konstantina Simonova, kao njen i svoj amanet ljubavi na odanost, vjernost i cekanje...
”Čekaj me i ja ću sigurno doći
Samo me čekaj dugo
Čekaj me i kada žute kiše noći ispune tugom
Čekaj i kada vrućine zapeku
I kada mećava briše
Čekaj i kada druge niko ne bude čekao više
Čekaj i kada pisma prestanu stizati iz daleka
Čekaj me i kada čekanje dojadi svakome koji čeka
Čekaj me i ja ću sigurno doći
Ne slušaj kada ti kažu da je vrijeme da zaboraviš
I da te nade lažu
Nek povjeruju i sin i mati da više ne postojim
Neka se tako umore čekati i svi drugovi moji
I gorko vino za moju dušu nek piju kod ognjišta
Čekaj
I nemoj sjesti s njima nemoj piti ništa
Čekaj me i ja ću sigurno doći
Sve smrti me ubiti neće
Nek rekne ko me čekao nije taj je imao sreće
Ko čekati ne zna
Taj neće shvatiti niti će znati drugi
Nas dvoje samo znat ćemo kako preživjeh vatru kletu
Naprosto ti si čekati znala kao niko na svijetu...”
Prošle su mnoga kišna ljeta, život nas je vodio razlicitim stazama, ali cekao sam je i ona je cekala. Znala je da voli, otvoreno, cisto, znala je da se bori, znala je da je ljubav sve, znala je da je sebe zauvijek u meni pohranila, srce mi natopila i zarobila, da je njeno, da sam njen i cuvao sam je i svake noci je mislima ušuškavao, lice joj milovao, snene oci ljubio, s njom lijegao i sa njenim likom se budio. Divio sam se njenoj snazi, nacinu na koji je cuvala i sacuvala ljubav, jer uvijek je ma gdje bila nalazila vrijeme i nacine da mi se javi da mi kaže da me voli, treba, da me sanja, da sam njen a ona moja zauvijek, da me pita da li je cekam, da li je volim. Nije se bojala rijeci, osjecaja, razdvojenosti, prepreka, sve mi je uvijek kazivala i kada je plakala i kada se smijala, svako svoje stanje svaki svoj uspon i pad, tugu i radost, cežnju i bol dijelila je sa mnom. Nikada nismo prestali vjerovati, cekati, nadati se ponovnom susretu viđenju, našim kišama, našoj buducnosti, životu…Godinama sam dobijao pisma, razglednice, telefonske pozive, fotografije mjesta u kojima je boravila, različiti gradovi, države, ali uvijek je svako završavalo rijecima "Čekaj me i ja ću ti doći…” kao nekada kada sam ne znajuci kako i na koji nacin da savladam vremenske i svjetovne hridi koje su bile pred nama, pisao joj, natapajući svaku rijec molitvom i srcanim suzama...
Vjerovasmo u ljubav, u snove i kiše, vjerovasmo u vjernost koju svakim dahom i dodirom, poljupcem i mirisom vjecno u duše za sva vremena jedno drugom nježno pohranismo, vjerovasmo u amanete srca i molitve koje nocu dušom šaputasmo a vjetar ih na krilima noci u srca nam donosio, u svaki naš dah, vjerovasmo u beskrajne kiše koje danima kao nebeske suze natapaše svaku ulicu, klupu, mjesta u kojima smo konacili i u blaga šaputanja na prozorskim oknima -čekaj je, ona ce ti doci. Da li kiše ili osmjeh koji nam ljubav darova, ili nebeski poklon, ili nova okrenuta stranica iz Knjige sudbine u kojoj je nekada davno upisan naš susret, ili milost našim naporima, strpljenju, vjeri, nakon toliko vremena ili naši snovi koji godinama snivasmo srcem vjerujuci u njih i pretoći se stvarnost, ili njeno srce koje se nikada nije predalo i odustalo, ili snaga amanata ili nešto što nikada necemo pojimiti niti mislima dosegnuti, ali to jutro nešto je meni znalo…
Svitanje docekah budan u cudnoj noci u kojoj joj pisah sklupčan u suzu. Jutrom me je, iza svih strepnji i nemira probudio njen glas. I tada je nešto u meni znalo, znalo je, da ja ne moram više strepiti za Ljubav, da cemo strpljivo cekati naš trenutak, jer mi nismo bili ni avantura, ni zaluđenost, ni igra, ni romansa i da se ponosim svakom suzom kojom pisma natopih suzama ljubavi mojim i njenim u cežnji nastalim.I ne pitajte me da li je došla, da li je bila, ostala ili otišla, samo slušajte današnje šaputanje kiše, jer sam se opet kao nekada davno sklonio pod njen kišobran Ljubavi…
Nas dvoje samo znat ćemo kako preživjeh vatru kletu, jer naprosto ti si voljeti i čekati znala kao niko na svijetu...
Jutros kiša rominja, polagano, lijeno, beskrajno dugo, kao da se dvoumi, da stane ili nastavi, leluja u vazduhu, pa se spušta i budi mi uspomene, lijepe i drage, donosi mirise prošlosti, izviru u meni slike, sjećanja, oživljava odavno zakljucane ljubavi u skivenim dijelovima sehare srca. Kako se uopšte osjecati kada nekog neizmjerno volite, a do nas dopiru snažni impulsi velike tuge? Kako preživjeti daljinu, strpljenje i sveti san pripadanja u noci gdje sve boli i blješti, puca i mrvi sve u nama? Ja sam pisao dugo, cesto, i svaku rijec natapao onim što je u meni, svakim osjecajem, željom i snom….
S kišom sam je upoznao, zavolio. Sklonio sam se pod njen kišobran, ne znajuci ne sluteci da sam skrivajuci se, sklanjajuci se od kiše, našao utocište i ljubav, da sam zauvijek se skrio u njenom srcu. Toliko toga tada nisam znao...Noci bez nje bile su beskrajno duge, bolne, iscrpljujuce. U jednoj takvoj noci ispunjen slatkim neobjašnjivim nemirima, carobnim snoviđenjima i nadama, a nošen željom, slatkim lelujavim mirisnim sjecanjima, slutio sam da cu je vidjeti, da ce mi je kiše kao nekada opet dovesti, osjecao sam je u svakoj kapljici, sve više je snivao, pomišljao na nju, izranjala je iz prošlosti i ne znam zašto i ne znam kako ali sam naslucivao i nazirao siluetu i njene obrise, te noci udisao i svoju i njenu bol, kao na nekoj cudnovatoj raskrsnici vjere u ljubav i stvarnosti koja se surovo smijala samoci i razdvojenosti, cijelim svojim bicem treperio sam slutnju da ce doci, da se nije predala, odustala, pokleknula, da ću je vidjeti, da cemo opet biti zajedno, da je čekala…
Od tada volim svaku kišu, bila mi je milost, natopila me i nakvasila mi srce ljubavlju. Ona nas je spojila i bezbroj kiša bile su samo naše. I godine u kojima su kiše bile i prolazile mnoge sam proveo sa njom u sjecanjima koja mi naviru, u tihim lukama, našim snenim oazama, gdje nam je jedino bilo važno da smo zajedno, suhi ili vlažni, u toplom ili hladnom u utocištima voljenih, utopljen u njene mirise i dahove i nekada bivao dugo razdvojen od nje i da, boljelo je. I tada sam joj pisao o bolnoj potrebi srca i svakog osjecaja za njom. Pisao sam joj o nocima u kojima sam zvijezdama, vjetru i vodi o svojoj Ljubavi c cežnji šaputao, pricao sam joj koliko sam samo noci nijemo gledao praskozorja i rađanje novog dana, tražeći u njemu Njeno lice. Slao sam joj pisma opisujuci svoja šaputanja u molitvama u kojima sam provodio noci, moleći za Nju, za Njeno srce, Njenu srecu, moleći Ga da mene optereti Njenim teretom, Njenim bolom, svakom njenom tugom i svakim uzdahom. Teška i duga bila je moja i njena cežnja. Nekada mi se u mom vapaju duše, u molitvi u kojoj su se miješale suze radosnice i suze tuge, dešavalo da osjetim Njeno prisustvo, Njen dodir i soba bi se ispunila Njenim mirisom i bila je tu kraj mene, bivao sam sa Njom, a onda bi jutrom odlazila. Znam da smo jedno drugome dušom i tijelom pripadali i svake veceri sam lijegao sa Njom i budio se sa Njenim likom. U snovima smo plovili zajedno, duše bi nam se spojile i svaki san je bio naš...I pisao sam joj o svim svojim osjecajima i ushitima, o svojoj radosti i sreci, o Ljubavi prema njoj, o zahvalnosti koju sam cijelim sobom osjecao što je stvorena, što postoji, što sam nagrađen darom njene neisrcpne Ljubavi, nježnosti i blagosti, njenim poljupcima, dodirima, milovanju, uzdahu, jer Ona je rođena samo da voli i da bude voljena. Pisao sam, šaputao, vjerovao, i svaki dašak vjetra, bio mi je kao od njenog srca znak i iako su godine prolazile, smjenjivala se godišnja doba, neke ljubavi se rađale, a neke na police prošlosti odlazile, svaka kiša mi je donosila njen miris i najljepše slike nježnosti koje smo jedno drugome s radoscu darovali. Sve njene osmijehe, tople i vrele poljupce, nježna milovanja, poglede, dodire…
Duga razdvojenost kojoj se nije naslucivao kraj nocima je donosila bolna stanja. Boljela su sve vatre u meni, sva ognjišta od snova i vjetar je bolio pjesmama zanosa i nade. Boljela je duša što se njoj bezimena predala i usud ispisan, razotkriven, postojan i pomiren. I sva djetinjstva od snova satkana, svi susreti, zakonitosti, slucajnosti, cežnje, predaje, pomirenja, pamcenja, mašte, snoviđenja. Sva pisma suzama natapana o ona poslana i ona nikada nenapisana i ona bezbroj puta procitana. Boljele su sve naše zajednicke slike bolio je pogled na njih i na sve one slike koje nikada nismo uslikali. Boljele su sve tišine, nemirne misli, sumnje, ljubomore, sve zamke nebeskog usuda, boljela je ta vremenska provalija u kojoj dane i noci provodismo, bolio je svaki predmet koji smo dlanovima dotaknuli. Boljela je potreba da je samnom, boljela je nemoc da išta promijenim, boljela je želja i htjenje, trgala mi komadice duše u tihim nocnim satima, boljela je daljina, boljela je stvarnost, boljelo je što sam je želio, ljubiti, milovati, držati u narucju,boljela je svaka misao i pomisao o njoj, boljelo je tijelo, tražilo njeno, tražilo toplinu i njenu putenost, boljelo je i kad sam se smijao, da, boljelo je, dugo, dok bol nije postao stanje u kojem se budim i liježim, jedem, citam, družim se, ali u svemu je dominirala bol za njom, njenim kao proljetnim suncem toplim poljupcima, našim nocima, njenim rukama kojima me milovala po licu, ljubeci mi oći svaki put kad bi se vidjeli, tako nježno i dugo kao da je zadnji put. I kada bi se culi nekada kratko, kad-kad duže, na trenutak, samo mali trenutak prestala bi bol od cežnje i kao pahulja snijega kada padne na dlan, rastopi se i nestane, tako i taj tren kada joj slušah glas, po nastaloj neumitnoj tišini postane pahulje koja se na dlanu otopi ostavljajući vlažan trag suza razdvojenosti i cežnja teška i stalna, neodguriva, sveprisutna, kao bolna otvorena rana nastavljala bi pritiskati dušu. Kazivala je da joj je teško, preteško. Da u samoci krši svoje ruke i uzdiše. Da je isplakala svoje lijepe oci i da u njima nema više suza. I da kako vrijeme odmice sve će tužnija biti…
I sada dok se slike kao na filmskoj traci smjenjuju jedna za drugom, prisjetih se se da sam ovakvog kišnog jutra napisao joj pjesmu, u bolu rastrazan strepnjom i slutnjom, da neće moci izdržati, jer sam joj osjecao u glasu tugu, umor od cekanja, bol i trazeci nacin kako da je zadržim, da ne posustane, ne poklekne, da je ohrabrim, uvjerim, znajuci da i nju teški nevidljivi tegovi želje, a neumitne samoce, bolnih usamljenih i tugom zbog razdvojenosti beskrajno dugih noci, sve više i sve jace kako je vrijeme prolazilo rastakaju, u svoj svojoj nemoci da išta promijenim jer tada nisam znao, nisam umio, nisam razumjevao, nisam, nisam, nisam, toliko toga nisam, a cijelim sobom sam želio i u nemoci posljednjoj nadi i vjeri u ljubav, napisao joj pjesmu Konstantina Simonova, kao njen i svoj amanet ljubavi na odanost, vjernost i cekanje...
”Čekaj me i ja ću sigurno doći
Samo me čekaj dugo
Čekaj me i kada žute kiše noći ispune tugom
Čekaj i kada vrućine zapeku
I kada mećava briše
Čekaj i kada druge niko ne bude čekao više
Čekaj i kada pisma prestanu stizati iz daleka
Čekaj me i kada čekanje dojadi svakome koji čeka
Čekaj me i ja ću sigurno doći
Ne slušaj kada ti kažu da je vrijeme da zaboraviš
I da te nade lažu
Nek povjeruju i sin i mati da više ne postojim
Neka se tako umore čekati i svi drugovi moji
I gorko vino za moju dušu nek piju kod ognjišta
Čekaj
I nemoj sjesti s njima nemoj piti ništa
Čekaj me i ja ću sigurno doći
Sve smrti me ubiti neće
Nek rekne ko me čekao nije taj je imao sreće
Ko čekati ne zna
Taj neće shvatiti niti će znati drugi
Nas dvoje samo znat ćemo kako preživjeh vatru kletu
Naprosto ti si čekati znala kao niko na svijetu...”
Prošle su mnoga kišna ljeta, život nas je vodio razlicitim stazama, ali cekao sam je i ona je cekala. Znala je da voli, otvoreno, cisto, znala je da se bori, znala je da je ljubav sve, znala je da je sebe zauvijek u meni pohranila, srce mi natopila i zarobila, da je njeno, da sam njen i cuvao sam je i svake noci je mislima ušuškavao, lice joj milovao, snene oci ljubio, s njom lijegao i sa njenim likom se budio. Divio sam se njenoj snazi, nacinu na koji je cuvala i sacuvala ljubav, jer uvijek je ma gdje bila nalazila vrijeme i nacine da mi se javi da mi kaže da me voli, treba, da me sanja, da sam njen a ona moja zauvijek, da me pita da li je cekam, da li je volim. Nije se bojala rijeci, osjecaja, razdvojenosti, prepreka, sve mi je uvijek kazivala i kada je plakala i kada se smijala, svako svoje stanje svaki svoj uspon i pad, tugu i radost, cežnju i bol dijelila je sa mnom. Nikada nismo prestali vjerovati, cekati, nadati se ponovnom susretu viđenju, našim kišama, našoj buducnosti, životu…Godinama sam dobijao pisma, razglednice, telefonske pozive, fotografije mjesta u kojima je boravila, različiti gradovi, države, ali uvijek je svako završavalo rijecima "Čekaj me i ja ću ti doći…” kao nekada kada sam ne znajuci kako i na koji nacin da savladam vremenske i svjetovne hridi koje su bile pred nama, pisao joj, natapajući svaku rijec molitvom i srcanim suzama...
Vjerovasmo u ljubav, u snove i kiše, vjerovasmo u vjernost koju svakim dahom i dodirom, poljupcem i mirisom vjecno u duše za sva vremena jedno drugom nježno pohranismo, vjerovasmo u amanete srca i molitve koje nocu dušom šaputasmo a vjetar ih na krilima noci u srca nam donosio, u svaki naš dah, vjerovasmo u beskrajne kiše koje danima kao nebeske suze natapaše svaku ulicu, klupu, mjesta u kojima smo konacili i u blaga šaputanja na prozorskim oknima -čekaj je, ona ce ti doci. Da li kiše ili osmjeh koji nam ljubav darova, ili nebeski poklon, ili nova okrenuta stranica iz Knjige sudbine u kojoj je nekada davno upisan naš susret, ili milost našim naporima, strpljenju, vjeri, nakon toliko vremena ili naši snovi koji godinama snivasmo srcem vjerujuci u njih i pretoći se stvarnost, ili njeno srce koje se nikada nije predalo i odustalo, ili snaga amanata ili nešto što nikada necemo pojimiti niti mislima dosegnuti, ali to jutro nešto je meni znalo…
Svitanje docekah budan u cudnoj noci u kojoj joj pisah sklupčan u suzu. Jutrom me je, iza svih strepnji i nemira probudio njen glas. I tada je nešto u meni znalo, znalo je, da ja ne moram više strepiti za Ljubav, da cemo strpljivo cekati naš trenutak, jer mi nismo bili ni avantura, ni zaluđenost, ni igra, ni romansa i da se ponosim svakom suzom kojom pisma natopih suzama ljubavi mojim i njenim u cežnji nastalim.I ne pitajte me da li je došla, da li je bila, ostala ili otišla, samo slušajte današnje šaputanje kiše, jer sam se opet kao nekada davno sklonio pod njen kišobran Ljubavi…
Nas dvoje samo znat ćemo kako preživjeh vatru kletu, jer naprosto ti si voljeti i čekati znala kao niko na svijetu...
Postovi
Nema komentara:
Objavi komentar